Anđelka Korčulanić
Snivaju puževi, školjke i oblutci,
od nježnosti laka sam k’o pero,
pod nogama miruje mi more
i kao da zamrli svi su zvuci.
Snivaju zrnca još topla pijeska,
Mjesec u srebro presvlači kamen,
pisaljkom sjajnom na moje čelo
od ljubavi nove upisuje znamen.
Snivaju stoljetni borovi tamni
i na njihovim granama ptice,
nebo je noćas milostivo nama,
uz moje tijelo sniva i tvoje lice.
Samo su zvijezde na straži budne,
čuvaju naše skrivene snove,
noćni leptiri u neumornu letu
u svoje mreže uzalud ih love.