Uz Dan žena
tekst: Anđelka Korčulanić
Podigla sam se, protrljala oči, poravnala zgužvanu haljinu, uzela veliki kovčeg pretrpan demodiranom odjećom i bolnim sjećanjima kojih se iz nepoznatih razloga nisam odricala i teškog koraka krenula dalje s gorkim osjećajem prevarenosti, usamljenija no ikad prije.
Sivo-plavo vodnjikavo nebo, repom okrenute sjeveru, užurbano su prelijetale ptice.
Nedugo zatim ugledala sam je sasvim neočekivano. Prepoznala sam je odmah iako je sada plameno-zlatnu kosu skrila pod smeđu kapu, a izazovnu čipkanu haljinu zamijenila tamnijom radnom odjećom.
Ispustila sam kovčeg, uhvatila je za ruku i poviknula pobjedonosno: “A tu si!”, na tren iznenađena hladnoćom i grubošću njene kože različitom od one u mom sjećanju.
“Jesam, a tko ste Vi?”, odgovorila je.
“Sinoć si sa mnom vodila ljubav tako strasno da sam se protivno mojoj prirodi i uvjerenjima za tebe udati htjela, opila me slatkim vinom, obmanula lažima, a onda nestala sa sadržajem mog novčanika i sad se praviš da me ne poznaješ!?”, izgovorila sam u dahu.
Gledala me kao da me nikad u životu nije vidjela ili kao da se već nagledala takvih kao što sam ja i odvratila mirno:
“Ja nisam ta! Obmana je sestra Razdora, jabuka kao i ta što ti visi iznad glave. Ti odlučuješ hoćeš li je ubrati iako si već sita svega, ili ne. Istina, desi se nekad, voljom više sile, padne na glavu nekom ni krivom ni dužnom, pa se iz tog izrodi nešto dobro i značajno kao što se desilo Isaacu, ali ne prečesto draga moja, ne onom kome zvijezde nisu sklone kao što izgleda nisu ni tebi.”
Govorila je tečno, kao da ne govori ni meni ni sebi, glasom koji je oko sebe širio ugodu i činilo se kao da na zagasitoj podlozi, koncem u boji starog zlata, vješto veze nešto čemu još nisam mogla sagledati značenje. Sluteći kako bi završetak radnje mogao biti vrijedan čekanja, stajala sam i slušala:
“Ukrala ti nisam ništa. Recimo da smo vodile ljubav i ako misliš kako si me u pijanoj velikodušnosti pretplatila, smetnula si s uma da se grješna zadovoljstva plaćaju višestruko.
Nebo nas pokriva obje, žena sam kao i ti, ni tebi u ovo doba ne cvetaju ruže, a ti me kao i mnogi prije tebe tako olako optužuješ. U velikom sam poslu i nemam vremena za gluposti, ali vidim da si izgubljena i želim ti pomoći jer, ako bi stavili na vagu moje Breme i tvoju Usamljenost, ne znam što bi prevagnulo i da li je to uopće mjerljivo.”
Šutjela sam postiđena načinom i brzinom kojom me ogolila, a nije se nimalo obazirala na svoju golotinju, kožu osutu pjegama i obješene grudi što su provirivale kroz poderotine na skromnoj haljini
Dok je u ruci držala moj otvoreni dlan, ma koliko ja skrivala pogled od nje, pronalazile su me njene oči Ciganke vične gatanju koja se naživjela i svojih i tuđih jada. Protrnula sam.
Da nisam u jučerašnjem pijanstvu o sebi govorila i otkrila se nesvjesno iako se već godinama dobro čuvam od ispovijedanja pred bilo kim?!
“Možda je tebi u san Veronica Franco došla!? Kako bih uopće ja mogla biti ta zavodnica o kojoj pričaš?”, nastavljala je ona praveći se da nije primjetila moju nelagodu i bojazni.
“Pogledaj moju odjeću! Zar je ovo odjeća i miris žene o kojoj govoriš? Pogledaj moje prljave i ogrubjele ruke i sve ove košare što sam ih napunila? Majka Zemlja i ja nahranit ćemo moju djecu.”
Imala je pravo, nije ni izgledala ni mirisala kao zavodnica, kao žena s kojom sam provela prošlu noć, ali još se nisam predavala:
“Ako si poštena kao što kažeš, gdje ti je muž, što ti ne pomaže?”, zapitala sam s neprimjerenom dozom podrugljivosti što joj nije promaklo, ali prešla je preko toga šutke i gledajući u daljinu iza mojih leđa, samo je kratko rekla: “Negdje.”
Osvrnula sam se, ali na vidiku nije bilo nikoga.
“Taj dio nisam baš razumjela”, rekoh.
“Muževi odlaze i kad su prisutni, a mi ih gledamo kako postaju sve manji, mi koje smo od Iskona rastrzane između njih i Djece, ali svjesne da smo i mi i oni manje važni od onih koji će ostati iza nas.
Muževi mogu imati veće ili manje srce, ali svi su iz plemena Prolaznika, a Djeca su uvijek tu i bez obzira jesu li rezultat proljetne čežnje, vrele srpanjske ili hladne prosinačke noći, jednako umilnim očima gledaju me i traže: Mama, daj! Možda je stvar u tome što mi žene zapravo imamo bolji sluh i čujemo i ono što je na granici čujnosti i do muških uha ne dopire.”
“E, to ti ne vjerujem!” odvratila sam zaboravljajući na svoje ranije optužbe, neprimjetno uvučena u raspravu.
“Tvoje je pravo ne vjerovati. Oni mislima olako prelaze s jednog na drugo vodeći se očima, a naše su misli ispredene od emocija, idu od srca do srca i kad odlutaju predaleko. Zašto je to tako, moglo bi se raspravljati do Sudnjeg dana, ali promijeniti se ne da ništa. Ne znam kad i tko je postavio pravila Igre i jesu li mudrošću ili greškom Tvorca osjećaji prozvani ženskim imenima: Radost, Patnja, Tuga, Bol, Ljubav i Zloba, Nemoć,…”
Sumnju u njene riječi s mog je lica tjerala ustrajnim monologom:
“Promisli što sačinjava Život: Proljeće i Ljeto, oboje srednjeg roda, prvi, sanjar široke ruke u dijeljenju obećanja i vječno zaigrano dijete, a drugi, pubertetlija uvjeren kako je sposoban otopiti i najdeblji led i kako mu nitko ne može odoljeti, a to je daleko od istine.
Ja sam Jesen, žena, majka, ti kažeš kurva, ali neka ti bude. U nedokučivosti putova Božjih i njegovoj bezgraničnoj milosti sigurno i za to postoji razlog i oprost.
Znaš da mi je sklonost raskoši urođena, priznaješ mi umijeće miješanja boja i istančani osijećaj za nijanse, pa zašto me onda manje prijekim okom ne gledaš kao uspješnu umjetnicu preživljavanja u ovoj vječnoj borbi? Ne znaš kako će tebi Sudbina izmiješati karte, a drugi bi i ne znajući te, mogli prestrogo suditi. Zašto me ne gledaš kao na plahu vjevericu koja pred neznancem u žurbi pobire orahe pobjeđujući strah što ga uvijek nosi u krupnim, brižnim očima pa se šestim čulom opomenuta povlači pred studeni, grije kuću dahom i djecu toplinom tijela dok mudro čeka proljeće kao što i ja čekam moje vrijeme za pokazati se u punoj ljepoti, sjajna ili tmurna i zamišljena, sposobna preobraziti se učas, ali uvijek svoja, plodonosna i neizbježna. Kažeš kako si me i ti sretala više puta i upoznala me drukčiju no što sam sada, ali ja se tebe ne sijećam iako tvrdiš da smo i sinoć u istu postelju legle. Ne čudi se tome, zaboravna sam postala odavno. Gdje sam ono stala? Aha! I tako u vječnim ciklusima: Proljeće, Ljeto, Jesen, Zima…
Eto, i Zima je ženskog roda. Ne volim je, ali je poštujem jer, i za najžešćeg mraza sačuva klicu života, a i iskrena je. Priznaj i sama, od nje dobiješ ono što vidiš, snijeg i led, a na tebi je pronaći zavjetrinu u koju ćeš se skloniti i ne platiti svoje greške glavom kao cvrčak.
Što je ostalo muškog u Vremenu? Cvrčak? Kako bi ta imenica glasila u ženskom rodu? Da makar mogu Nazora pitati, za njih je bio stručnjak, sigurno bi znao, ali i on je otišao. Cvrčkica, Cvrčkalica, Cvrčkovica, Cvrčkulja, Cvrčakuša. ….” nabrajala je.
Nanizana slova c i č pucketala su kao i suho lišće pod našim nogama i dovodila mi u sjećanje majku, pucketanje i mirise kestena i kukuruza koje je pekla okružena brojnom, nestrpljivom djecom.
“Odustajem, izgovarajući tu nepostojeću imenicu neprirodno lomim jezik., a jezik je oružje uma”, zaključila je.
“Ne slažem se, osjećaju i muškarci.” oglasila sam se hrabro braneći bastione u kojima sam se nekad ćutjela voljena, vraćajući je našoj temi.
“Zašto me shvaćaš bukvalno? Osjećaju, da, ali i kamen osjeća toplinu Sunca, zadrži je kratko, ali je Suncu ne uzvraća, nekad pukne od zaleđene vode nakupljene u pukotini, ali to su sve vanjski utjecaji. Pitala si me za muža i ja ti o muževima pričam, o majstorima zaboravljanja, beračima krivih trenutaka, tumačima snova u zabludi. Uvjereni su darovatelji topline, a zapravo su bogato darovani toplinom koje smo i same vječno gladne. Razgovor s davno osvojenim, prepariranim i na zid pribijenim trofejom, po njima je nepotreban, a i ovaj naš bi nazvali običnim brbljanjem, ali ti i ja znamo da to nije tako. Sad se moram požuriti i dovršiti berbu prije kiše, inače će ispasti kako su u pravu”.
Iako vidno umorna, ustala se hitro. Bile smo sjele kradući svaka od svojih neodgodivih obveza malo vremena za Dušu.
“Doviđenja i oprosti što sam te uvrijedila!”, ne želeći je dalje zadržavati rekla sam glasom u kojem su se primjetno zaljuljala moja ranija uvjerenja. Znala sam, srest ćemo se ponovo i ona će usprkos svojoj zaboravljivosti nepromijenjenim glasom reći: “Opet ti!”
U mojim je ušima jače od večernjih zvona odjekivalo njeno pitanje:
“Što je teže, moje Breme ili tvoja Usamljenost?”
S džepovima nabreklim od tuge i žutih plodova koje mi je na silu u njih uvalila, vukući sa sobom svoj pretrpani kovčege, krenula sam tražiti odgovor.
Zamirisalo je na kišu, a ja sam hodala s mladicom nade u sebi kako negdje na mene čeka netko iz plemena Prolaznika. Molila sam se tiho neka to bude jedan od onih s većim srcem.