Iva Damjanović
Moj grad
Pokrije me sivim košuljama,
legne pored mene,
pa kaže u nijemom filmu smo.
Ko će koga dublje da udahne
Divan u toj nedoumici
Dok spavamo obraz uz obraz
Uvenule su mi fotografije
Sa portretom ptice
na bijelim oblacima vječnosti.
Pusti mi Mozarta
Pokriva mi košuljom plafon
Moje filmsko platno
Otvara mi kavez radioaktivne tišine
Da se omorima
Moj grad miriše na poeziju
poput soneta i madrigala,
udišem lirski frazarij
u međuprostoru između sna i jutra.
Hodam ušećerom ulicom
Pa mi do jutra misli grizu komarci
Gospođa sunce
Uliva se u aristokratsko bljedilo
Dan svira bluz dok gledamo u život
Iz mačje perspektive
Subscribe
0 Comments