Adolf Polegubić
dok lagano dodirujem zrnca
na obali duše
povezujem riječi u stih
i tako nastane pjesma
oblikuje se poput mozaika
s puno slikovitih detalja
a zrnca su preslika duše
i titraju u trenu
kao rubac moje majke
na vjetru
ruke su njezine
ogledalo njezina života
i oči su njezine
iskrene poput pjesme
koja se iz boli rađa
poput Tebe
satkane u mozaiku od srca