Ivana Opačak
Zaboravim da sam srna
Na zemnim poljanama
I da mi prijete krivolovci
Ovoga svijeta
Vrebači što šumom ne kroče
Jer od stabala ne vide Neba
Tek iz pritaje ciljaju Nebo
U onima što šumom dišu
Zanesu me puti nekrčeni
Pod oblakom prijaznim
Pa zagazim nogom plahom
Iza ograde
Da nestanu pregrade
Da ukrotim vjetre van šume
Dahom čovječjom
Pod svjetlilom Božjim
Zaboravim da su mi puti
U maglama zašarani
I srca otkucaji za bijeg u magli
Odbrojani
Da mi je čelo
Na nišanu usputnika
Oka radoznala
I naravi ćudljive
Zaplače Nebo kišom zlosutnom
I sjete me tuge svemira
Da zrak je zemni pun zidova
I da su ograde digli
Oni što snagom tigra vladaju
A u sjeni nemani spavaju
Kad tebe uzvise da sebe spase
A mene ponize
Zanese me
Pa ne mislim
Da i srni je zastati
Na tragu posustati
Od bijega pred strijelom odustati
Da pobjeda je u oprezu
I kolajna visi o porazu
Da u bdijenju je buđenje
Zaboravim
A još za ogradom sigurna boravim
Srnećim trkom magle krotim
Sred šume u vjetrima Nebo slutim
Jer Ti (me) ne zaboravljaš
Ti me lovcima s nišana sklanjaš
I srce tigra dahom čuvaš
Za vječne otkucaje