tekst i foto: Marica Žanetić Malenica
Jeste li čuli za otočić Gospa od Škrpjela i istoimeno svetište pomoraca sagrađeno na njemu?!
Ako niste, podignimo jedra na tartani, šambeci, briku, polaki, fregadunu, karaveli ili navi (sve od reda tipovi jedrenjaka) i otplovimo put Boke kotorske, do starog gradića Perasta koji je, s dvjestotinjak stanovnika i dvadesetak crkava, doista jedinstvena i bogata riznica dragocjenih djela bokeljske kulturne, povijesne i umjetničke baštine.
Smješten na jednom od najljepših položaja dubokog bokokotorskog zaljeva, Perast s kopnene strane štiti brdo sv. Ilije, dok su s morske strane na vječnoj straži dva živopisna otočića.
Oltar na hridi
Prvi, Sveti J
uraj, prirodni je otok s vitkim čempresima, bujnim mediteranskim raslinjem, starodrevnom benediktinskom opatijom iz 12. stoljeća, crkvom iz 17. stoljeća te grobljem Peraštana do 1886. Nedaleko, nekako ruku pod ruku s njim, smjestio se onaj drugi – umjetni otok Gospe od Škrpjela s istoimenim zavjetnim svetištem pomoraca.
Riječ je o otoku koji su, za razliku od drugih, ljudi napravili za svoje potrebe i prema svojim željama. Izgrađen neprestanim nasipanjem kamenja, koje se još uvijek donosi. Sve je započelo davne 1452. kada su, prema predaji, pri noćnom ribarenju na jednoj hridi ispred Perasta, braća Mortešići pronašli sliku Gospe. Ponijeli su je sa sobom i čuvali u svojoj kući, moleći se za ozdravljenje jednog od njih.
Kada se dogodilo čudo ozdravljenja, sliku su u znak zahvalnosti odnijeli u crkvu sv. Nikole u mjestu. Potom je odlučeno da se na hridi, gdje je slika pronađena, izgradi crkvica u čast Gospi te da je se tu pohrani.
Vjeruje se da je sadašnji glavni oltar smješten upravo na grebenu na kojem je pronađena slika. Na to navodi četvrtasti otvor u zidu iza oltara u kojemu se rukom može opipati dio hridi, prema kojoj je otočić i dobio svoj naziv – Gospa od Škrpjela (Gospa od hridi, grebena), od latinskog naziva za greben (hrid) scopulus (škrpio u prijevodu hrvatskih pomoraca i ribara).
Svetište, koje je stoljećima mukotrpno građeno, stradalo je 1624., kada su gusari napali i opljačkali Perast i tamošnje crkve, a većinu stanovništva odveli u roblje. Dvije godine poslije započinje trogodišnje uređenje crkve, sakristije, čuvarove kuće (danas muzejski prostor) i zvonika. Crkva je opsegom mala, jednostavno građena od finog korčulanskog kamena. Kapela je završena 1722., nakon čega se radilo na unutrašnjem dijelu apside. Svetište je dobilo svoj sadašnji izgled 1725.
Unutrašnjost crkve, posvećene Uznesenju Marijinu na nebo, raskošna je pinakoteka. Na bočnim zidovima i stropu nalazi se 68 slika rađenih tehnikom ulja na platnu. Tvorci tog dragocjenog ciklusa su barski nadbiskup Andrija Zmajević, koji je stvorio idejni koncept slikanog ciklusa, i peraški slikar Tripo Kokolja (rođen u Perastu 1661., umro u Korčuli 1713.), koji je bio provoditelj tih zamisli. Skladnim spajanjem Meceninih zamisli i ruke jednog od najvećih hrvatskih slikara, kod nas malo poznatoga, stvoren je jedinstveni i dragocjeni spomenik europske barokne kulture. Tim velikanima podignuti su i spomenici u središtu Perasta (radovi hrvatskog akademskog kipara Vanje Radauša).
Učinih zavjet, primih milost!
Iznad slika nalazi se jedinstveni fond srebrnog friza s više od 1500 zavjetnih pločica, što predstavlja jednu od najvećih zbirki na svijetu. Poklonile su ih pobožne duše za primljene milosti. Taj arhiv pomoraca jedinstveni je i neodvojivi dio povijesti ovoga kraja, a radove potpisuju tamošnji zlatari. Darodavac, najčešće pomorac, bi se zavjetovao u određenim okolnostima (olujno nevrijeme na moru, napad gusara, bolest…).
Ako bi, usprkos naizgled bezizlaznom stanju, ipak stigao u luku i spasio svoj život kao najveću vrijednost, obećavao je da će u znak zahvalnosti ostaviti trajan trag na materijalu iznimne vrijednosti, odnosno srebru (koje je tada bilo cjenjenije od zlata), s natpisom i karakterističnim skraćenicama poput VFGA (Votum Feci Gratiam Accepi, odnosno „Učinih zavjet, primih milost“). Na većini tih pločica prikazani su peraški jedrenjaci svih tipova.
Iz prezbiterija crkve ulazi se u sakristiju u kojoj je, ispod barokno oblikovane ploče, grob svećenika koji su obavljali službu u Svetištu. Tu je smješten i mozaik koji prikazuje sveca Leopolda Bogdana Mandića, rođenog u Herceg Novom, a podrijetlom iz Zakučca kraj Omiša (gdje je i njegovo Svetište). Mala prostorija, koja dijeli Lapidarij od sakristije, ispunjena je zavjetnim slikama brodova, portretima peraških kapetana te radovima na staklu, drvu i platnu.
Lapidarij čuva natpise i kamene ulomke iz neolitskog, ilirskog, rimskog, grčkog i srednjovjekovnog razdoblja. U sklopu Lapidarija je i prostorija u kojoj se nalaze zbirke materijalne kulture ovog kraja: porculan, pegle, satovi, šivaći strojevi i ostali osobni i kućanski predmeti. U bočnoj prostoriji je i zbirka slika suvremenih umjetnika, kojima su inspiracija bila dva otočića ispred Perasta (Sv. Juraj i Gospa od Škrpjela) i Boka. U niši na hodniku, koji vodi u središnju dvoranu, nalaze se ostaci grčkih i rimskih amfora izvađenih iz mora u blizini Svetišta. Tu je i mala filatelistička kolekcija mariološke tematike, kao i dvije serije maraka s motivima Otoka.
Zbirka oružja i oruđa podsjeća da je Svetište ponekad trebalo braniti, ne samo molitvama, nego i snagom oružja. Ako se zna da je glavno zanimanje Peraštana u prošlosti bilo pomorstvo, nije čudno da je Gospino svetište bilo i jest utočište pomoraca. Njezinim su imenom nazivali svoje brodove, na poklopcima svojih škrinja nosili su Njezinu sliku, a kad bi na putu za daleka mora prolazili pokraj Njezina otoka, prekrižili bi jedra, zaustavili brod i pucali iz topova. Velika se zastava, u znak pozdrava, tri puta spuštala i dizala, a sa zvonika Gospina svetišta su se, u znak pozdrava, oglašavala zvona. Prastari je običaj da brodovi kad ulaze i izlaze iz luke, sirenom pozdravljaju Svetište.
U središnjoj je dvorani Svetišta izložen najvrjedniji dio iz zbirke zavjetnih slika brodova, njih 63. Scene prikazuju stoljetni život Peraštana i Bokelja na moru od 17. do 20. stoljeća. Očuvane su uspomene na slavne i dramatične pothvate kao potvrda da mornarski kruh doista ima onih simboličnih sedam kora. Ta zbirka slika s tematikom brodovlja jedna je od najvećih, a možda i najveća u svijetu.
Vezenje dugo četvrt stoljeća
Posebna znamenitost crkve je svakako čudotvorna slika Majke Božje izrađena na cedrovoj dasci, djelo Lovra Marinova Dobričevića iz Kotora, nastalo sredinom 6. desetljeća 15. stoljeća. Smještena je na oltaru, u udubljenju ispod mramornog baldahina, i predstavlja Bogorodicu do ispod koljena kako sjedi na mladom žutom mjesecu, čiji se krakovi vide u donjim kutovima slike, a na desnoj ruci drži malenoga Krista.
Pozornost posjetitelja privlači i slika koja u tehnici veza prikazuje gornji dio glavnog oltara crkve sa slikom Gospe od Škrpjela prekrivenom srebrnim okovom. To je zavjetni rad Peraštanke Jacinte Kunić koja ga je, prema predaji, strpljivo vezla punih 25 godina (vez je završen 1828.). Smatra se jednim od najljepših radova rađenih iglom, a posebna je zanimljivost da je osim svilenih, srebrnih i zlatnih niti koristila i niti prirodne kose za frizure prikazanih likova.
Jedinstven običaj – Fašinada
Da je i danas ovo Svetište simbol običajnog života Perasta, govori niz svetkovina koje se s jednakim žarom održavaju tijekom godine. Prva je prijenos Gospine slike od Škrpjela u Perast i natrag uz živopisnu procesiju na kopnu i moru. Procesija se održava 15. svibnja u spomen na pobjedu nad neusporedivo nadmoćnijim Turcima (1654.).
Sljedeća svečanost veže se uz datum početka izgradnje otočića Gospe od Škrpjela, 22. srpnja. Toga se dana svake godine održava jedinstveni običaj zvan Fašinada, kada se formira povorka vezanih barki puna kamenja. Običaj je da u barci budu samo muškarci (žene na brodu, kažu, donose nesreću) i da se vesla.
Kad prva barka zađe iza Školja, tada se barke razvezuju i baca se kamenje tamo gdje je najpotrebnije radi učvršćivanja otočića. Barke se dočekuju svečanim zvonjenjem zvona, a nakon toga se u crkvi moli krunica.
Ovaj običaj ima simbolično i praktično značenje – istoga dana okupljaju se bokeljske jedrilice na regati Fašinada kup.