piše: Marica Žanetić Malenica
Nedjelja je osvanula osunčana i blagonaklona turistima koji svoje dane godišnjeg odmora žele iskoristiti do zadnje kapi znoja, sunčajući se i kupajući od svanuća do sutona i prvog, još prozirna mraka.
U subotu navečer nebo se naglo narogušilo, a neki tust mrgud od oblaka prijetio je munjama, vjetrom i kišom. Pa smo svi pohitali s plaže prema sigurnim zaklonima da preduhitrimo veće zlo.
Moja kćer je odmah skinula umjetno zelenilo s balkona kako ne bi odletjelo našim susjedima i potom se odbilo vratiti doma. Naime, kod susjeda je velika saksija sa zemljom, a iz nje ništa ne niče pa bi naše plastično zelenilo moglo umisliti da je pravo i tu se nastaniti, a nama tek veselo mahnuti. A onda smo skinuli i roletu od bambusa da, ne daj bože, ne padne na nečiju glavu ili auto, ne zna se što je gore.
Kako je jutro nagovijestila miroljubiv i blagonaklon ljetni dan, što je potvrdio i zbor cvrčaka svojim jutarnjim upjevavanjem, vratile smo sve na početne pozicije kako bismo u miru doručkovale. To mi je, naime, bila namjera – u miru doručkovati. Vadim iz frižidera meso za današnji ručak, a potom zdjelu u kojoj sam pohranila pohane patlidžane i tikvice od jučer. A onda izrežem dvije šnite kruha od jučer, što nije moja omiljena opcija. Kako bih u njih unijela malo topline i rumenila, stavim ih u toster. Toster je skoro punoljetan, ali s obzirom da ga koristimo vrlo sporadično i to samo u ljetnim mjesecima, izgleda kao nov. Samo izgleda. Jer tek što sam ga uključila počeo je dimiti prisiljavajući me da ga isključim. Nakon kraće stanke pokušam ga ponovo upaliti, ali nije davao ni najmanje znakove života. Izvučem blijede i isprepadane šnite, koje su se uspjele tek smlačiti, i zaključim da je karijera otočnog tostera završila ovog srpanjskog nedjeljnog jutra. Nije to kod mene izazvalo baš neke osobite emocije, važnije mi je da, u zdravlju i veselju, poživi što dulje onaj na kopnu koji puno češće koristim.
A onda otvorim frižider da uzmem i malo sira kako bi se porozne kosti dočepale kalcija, pa barem i u tragovima. Kada sam primijetila da lampica ne gori, pao mi je mrak na oči, ali mi se i istodobno upalila lampica kako bi mi priopćila da je, svojom nenadanom i naglom smrću, toster izazvao kratki spoj poznat kao kuršlus. Počnem panično paliti svjetla, radio, televiziju… kako bih se uvjerila da u cijelom stanu nema struje. Uzmem stolicu, odem s njom do kutije s osiguračima, a ono svi podignuti. Spuštam jednog po jednog pa ih opet podižem ali znakova života nema. „A da se, slučajno, znamo da ima apsurdnih slučajnosti, nije poklopilo vrijeme posljednjeg izdisaja mojega tostera s nestankom struje u zgradi ili cijelom mjestu“, mudrujem bez veze. Izlazim na hodnik, palim svjetlo… gori. Tvrdoglava sam, ne posustajem. Odlazim na balkon i provjeravam ima li susjeda struje.
„Kod nas ima, ako vi nemate možete kod mene nešto skuhati ili podgrijati“, susretljivo će susjeda.
„Najbolje da kod vas ručamo da vam se ne motam po kuhinji po ovoj vrućini“, rekoh sa smiješkom i susretnem se s iznenađenim izrazom susjedina lica. „Šalim se, šalim se“, brzo nadodah.
Svjesna vrlo neugodne situacije u kojoj sam se našla, sjela sam za stol na balkonu i počela jesti jer je glad, koju osjetim nakon ranojutarnjeg plivanja, neopisiva. I dok ja, svjesna svih posljedica nestanka struje u vrelom ljetnom danu, smireno žvačem kruh i patlidžane od jučer, unuka mi se približava razrogačenih očiju. Netom je od majke čula da nema struje i da štedi mobitel jer ga neće moći puniti dok se kvar ne popravi, a kad će ne zna se. Na meni će, vidim, iskaliti svoj osjećaj užasa izazvan ovom šokantnom viješću i njezinim posljedicama po njenu društvenu komunikaciju.
„Bako, znaš li ti da će se otopiti sladoled ako ne dođe struja?“
„Otopit će se i smrznuto meso i onda će po njemu smrdjeti cijela kuća“, odgovaram punih usta.
„Nećeš moći ni ručak skuhati“, uporna je, a zapravo je samo mobitel muči.
„Što se tiče ručka ima kruha i paštete i cherry rajčica pa ćemo se najesti. Uostalom, nedjelja je dan za odmor i za bake, zar ne?“
„Je li to znači da neću moći gledat crtiće?“ čujem uznemireni glas jedinoga mi unuka koji uzalud pokušava upaliti televizor.
Ja i dalje mirno jedem jer gladna nisam nikome od pomoći. Kćer, s prikrivenom nervozom, šalje neke poruke mobitelom vjerojatno pitajući za savjet svojega muža. Gleda me s nevjericom, ništa ne govori jer zaključuje da je najbolje držati jezik za zubima u ovakvoj kriznoj situaciji.
Ali ne sjedim ni ja skrštenih ruku, iako tako izgleda. Šaljem poruku susjedi Lenki koja je moj Jack of all trades. Zapravo, ona je žena predstavnika stanara, ali ja nikad njega ne tražim da mu se jadam. Uvijek nju zovem, ulijeva mi povjerenje jer se u sve razumije i priskače mi u pomoć svaki put kad se nada mnom nadvije katastrofa poput ove.
„Bako, što misliš poduzeti da dođe struja?“ unuka je uporna, mora da joj je mobitel na ispod deset posto i uskoro će u njemu ostati tek jalova energija.
„Još ne znam. Što mi ti predlažeš da učinim?“
„Popij tabletu za smirenje ili živce pa nazovi tetu Lenku.“
„Pametno moje, već sam obavila i jedno i drugo. Vidiš da sam smirena, a teta Lenka samo što nije.“
Čuje se kucanje na vratima. „Što ne zvoni, nije više ura od spavanja?“ pomislih i sjetih se bar jednog valjanog razloga zbog kojega to nije učinila.
Lenka ulazi energično s kacavidom za struju u ruci.
„Što ste zadnje koristili?“ pita me.
„Toster“, rekoh glasom pokajnice.
„Onda ti je on izazvao kratki spoj“, reče i isključi ga iz produžnog kabela na kojem su još uključeni frižider i radio.
„Bolje da je njoj crk’o nego nekom od nas“, ispravno rezonira kći koja se nije puno uzbudila zbog mogućnosti kvarenja mesa kojekakve peradi plaćenog po zlato.
Lenka je potom otišla do komandne ploče, bacila znalački pogled i spustila neku malu polugu put dolje. I opet bi svjetlo:
„Kad su svi osigurači gore, ovo mora biti dole“, reče mi Lenka nadajući se da ćemo to već jednom zapamtiti. Nije ovo prvi put da nam ona vraća struju, oživljava klimu, donosi potreban alat i još ponešto, daje korisne savjete i rezervni ključ kad onaj svoj zaboravimo ponijeti. Zapravo čini sve da preživim dugo, toplo ljeto.