tekst: Marica Žanetić Malenica
Šetam u predvečerje Sustipanom, nekadašnjim starim grobljem koje je danas omiljena lokacija turista i stanovnika Splita. Uz panoramski pogled na Rivu i Grad koji se ugnijezdio podno Marjana, u ovoj zelenoj, romantičnoj oazi mogu se diskretno izmjenjivati male nježnosti, osobito pod okriljem zvjezdanog neba.
Dobro, ne šetam se ni ja sama, ali kao žena u godinama samo – šetam. Zastajemo pokraj ograde koja će se postupno načičkati lokotima čija je nakana zaključati ljubav. Kako to besmisleno zvuči!
Kada sam bila osnovnoškolka u razredu nije bilo djevojčice koja nije imala spomenar, specijalnu bilježnicu bez crta, za pisanje drugarskih poruka, koje će nas pratiti tijekom života. I tako je svatko svakome upisivao jednu iz zbirke uobičajenih poruka, od kojih su neke već tada bile provjerene („prijateljstvo je zlatna žica, prekine se pa nestane; privezat’ se opet može, al’ čvor uvijek ostane“), neke neprovjerene („od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba“), a neke su podilazile više rimi nego smislu („Kada budeš jela kruha i salame, sjeti se mene i školske galame“). Od svih tih mudroslovica najintrigantnija uvijek mi je bila ona najčešća u mojemu spomenaru s tvrdim, smeđim uvezom: „U srce sam te zaključala, ne možeš izaći, ključić sam izgubila, ne mogu ga naći.“ Nisam bila ni tada, kao dijete, sigurna u učinkovitost zaključavanja onih koje volimo, iako sam i sama bila sklona toj represivnoj radnji prema svojim prvim simpatijama.
Godinama poslije, obilazeći različite zemlje i gradove, sve češće sam se susretala s fenomenom zaključavanja ljubavi. Mislila sam da je to jedan od brojnih europskih marketinških trikova, jer sam se uglavnom tim koordinatama kretala. Ali, kada sam se s lokotima srela i diljem Australije, počevši od ograda s obje strane ulaza u The Bell Tower (toranj sa zvonikom koji spada u gradske ikone Perta), do najrazličitijih lokacija u drugim australskim megapolisima, na vidikovcima, u vinarijama, ogradama po zabitima i mostovima, ostala sam zatečena. Znatiželju je trebalo zadovoljiti!
Legenda kaže kako je ovo, zapravo, drevni običaj koji potječe iz Kine, gdje su zaljubljeni parovi stavljali lokote na lance koji su dio Zida. Na njima su upisivali svoja imena i vjerovali da će tako zaključana, njihova ljubav vječno potrajati. Prema nekim drugim izvorima, prvi su se ljubavni lokoti pojavili u Italiji, točnije u Firenci na mostovima rijeke Arno. Tako je poznati firentinski Ponte Vecchio u jednom trenutku bio ukrašen s više od 5 tisuća lokota koji su na kraju uklonjeni. Ne samo da su, prema objašnjenju gradskih vlasti, predstavljali estetski problem, već su počeli uništavati metalne dijelove mosta.
Da ljubav može biti veliki teret, osobito ova zaključana, svjedoči i ono što se dogodilo u Parizu – gradu ljubavi koji je bio također poznat po ljubavnim lokotima. Oni su, naime, 2014. svojom težinom skoro srušili tamošnji Pont des arts, jedan od njihovih povijesnih spomenika (most sagrađen početkom 19. stoljeća). Dio ograde se, pod težinom lokota, srušio i pao u Seinu. I tako su se, u konačnici, brojne zaključane ljubavi, u nemogućnosti da isplivaju, naprosto utopile. Godinu poslije, gradska uprava je odlučila skinuti s njega skoro milijun lokota teških 45 tona.
U našemu susjedstvu najpoznatiji takav oltar ljubavi nalazi se u susjednoj nam državi. Riječ je o Mostu ljubavi u Vrnjačkoj Banji (Srbija), na kojemu zaljubljeni parovi također zaključavaju svoju ljubav lokotom i potom ključ bacaju u rijeku Moravu. Odgovor na pitanje zašto baš tu, na tom mostu, nalazi se u predaji iz vremena prije Prvog svjetskog rata o učiteljici Nadi i oficiru Relji, zaručnicima koji su se sastajali upravo na tome mostu. Početkom rata, pak, mladić je morao otići na ratište u Grčku. I, kao što to u životu nerijetko biva, i ovdje je poznata izreka „daleko od očiju, daleko od srca“ učinila svoje. Relja se zaljubio u mladu Grkinju i potom s Nadom raskinuo zaruke. Ona je prekid veze vrlo bolno doživjela, venula je od tuge na očigled te mlada umrla. Novija povijesna zbivanja bi, protokom vremena, vjerojatno ovu ljubavnu priču prepustila zaboravu da poznata srpska pjesnikinja Desanka Maksimović nije za nju slučajno čula i ovjekovječila ju u jednoj od svojih najljepših ljubavnih pjesama naslova „Molitva za ljubav“ (…O, bože, drugi ti se mole za sreću i mir, a ja: sačuvaj u srcu mom, zarobi, jučerašnjeg dana nestalni pram. Zaklopi dušu moju sad kо zlatnu skrinju, načini je ljubavi hram. O, duša moja ne moli sreću za se – sve dosadašnje radosti nek se snište – ali pobožno ona od tebe ište da dan se ovaj od strašnog brodoloma spase…). Danas se ovaj most, od desetaka tisuća lokota, zapravo i ne vidi, ali i dalje se na njemu ljubavnici zaklinju u vječnu ljubav.
Običaj zaključavanja ljubavi se, poput mnogih drugih, proširio diljem svijeta, pa sada lokoti niču svugdje, kao gljive poslije kiše. Može ih se masovnije sresti u tridesetak država, uključujući i Hrvatsku.
Zagreb je 2013. dobio službeno mjesto za vješanje ljubavnih lokota ispred Muzeja suvremene umjetnosti. Lokoti će trajno ostati na tom mjestu „kao umjetnička instalacija koja nastaje u interakciji s građanima.“ Ima ih na Gornjem gradu, na ogradi nedaleko skulpture A.G. Matoša, na Trgu Sv. Katarine. Počeli su se razmnožavati i u drugim našim gradovima.
Ključari zadovoljno trljaju ruke, oni koji ih kupuju možda zaista vjeruju u učinkovitost čina zaključavanja, koji bi trebao jamčiti vječnu ljubav i njezinu otpornost na sve izazove koje vrijeme nemilosrdno donosi. Ili tom drevnom običaju pristupaju kao zabavnom ritualu, koji je u novije vrijeme opet in.
Sklonija sam opciji prema kojoj se oni koje volimo mogu slobodno šetati našim srcima. Osobno ne podliježem kušnji da mi lokot jamči trajnost iskrenih osjećaja. Udaljavam se od sustipanske ograde i, sa smiješkom ptice što slobodu cijeni i za ključ ne mari, pjevušim: „Vjetar se vezat’ ne može, ni kada mora presuše, vjetar se vezat’ ne može, tu samo ljubav pomaže“.