Marica Žanetić Malenica
stajala sam na drvenom mostu
u tami koja se grozila svjetala reflektora
daske su izdajnički škripale
dok slijedila sam vještu lutkaricu
što koncima je pokretala lutke kojima sam
posuđenim glasom živote udahnjivala
priče njihove pričala
bila neka druga u dva ili tri čina
koliko bi predstava trajala
voljela sam likove djevojčica
u koje sam se pretvarala oponašajući ih
nudili su mi magiju višestrukih života
koje nikada neću živjeti
jer to je bilo tek jedno od sarajevskih kazališta
ono za djecu u kojemu sam glumila
zaradila svoj prvi dinar i naučila
kroz život ići neprepoznata
od tada volim daske koje život znače
na kojima, zapravo, nikad nisam glumila
niti je ikad publika meni pljeskala
tek drvenim lutkama na koncu
nekih drugih imena