NIJE SVAKO ZLO ZA ZLO

piše: Marica Žanetić Malenica
Konačno sam se dočepala otoka, s kojim je uvijek započinjalo i završavalo moje ljeto.

Raspremam se na brzinu, ovdje vlada neki opušteniji red, bolje reći blagi nered. Uostalom, tome i služi odmor i odlazak izvan mjesta stanovanja. Uzbuđena sam, očekuje me prvi ovogodišnji bliski susret s morem.

Oblačim kupaći kostim, prvi put ove godine. Gledam svoja razgolićena, blijeda, još neosunčana bedra. Oduvijek sam bila sitnije građe, ali čini mi se da sam s godinama sve niža, a sve šira. Samo da ne dođem do onoga stupnja kad će me biti lakše preskočiti nego zaobići.

Svejedno, noge su još uvijek dobro oblikovane. Pa ipak, od kada sam postala svjesna svojega ženstva, nisam ih voljela. Gnjavila sam majku koja me je takvu rodila, mrzila zbog njih ljeto koje sam inače po svemu obožavala. Na plaži sam se po zvizdanu obmotavala ručnikom, prilagođavala im garderobu. Nerado sam nosila šorceve i  mini suknje, očekujući da one midi dođu u modu. Zaludu me je majka tješila na različite načine. Nije pomagalo.

Majke već odavno nema, a ni ja više nisam kivna na svoje noge. Zapravo, na svoju desnu nogu, onu obilježenu. Znam da je sve to bilo nepotrebno, ali sad sam u nekim popustljivijim godinama.

Tih ranih pedesetih živjeli smo u Sarajevu, u jednosobnom stanu. Bilo je zimsko predvečerje, otac je sjedio za stolom s „Oslobođenjem“ u rukama i čitao. Majka je upravo skuhala Divku, znatno jeftiniju imitaciju prave kave. Lončić je odmakla s vrele ploče štednjaka na drva i pri tome ga ovlaš naslonila na kuhinjsku krpu što je visila na vratima pećnice.

Imala sam otprilike godinu i pol i neumorno uvježbavala svoje prve samostalne korake u skučenom kuhinjskom prostoru. Nisam još bila svjesna sebe, ni onoga oko sebe. Došepesala sam hodom patkice do štednjaka. Trenutak majčine nepažnja bio je dovoljan da povučem krpu i lončić vrele, crne tekućine prolijem po svojemu malom, nježnom tijelu.

Ne sjećam se toga čina, ni lončića, ni krpe, niti da sam ju povukla… Ne sjećam se ni svojega bolnoga vrištanja, ni majčinoga užasnutog krika, ni očeva izbezumljenog izraza lica i nesuvislih kretnji… Ni toga da mi je majka u panici i neznanju s noge skidala vunenu čarapicu i s njom opečenu kožu…

Ne sjećam se ni bjelila operacijske sale, ni očeva potpisa kojim, plačnih očiju i drhtavom rukom, odobrava hitnu operaciju visokog rizika. Ničega se nisam sjećala, sve su mi to potanko ispričali kad sam prvi put postavila pitanje otkud mi ta smeđa fleka nepravilnog  oblika duž desnoga bedra i zašto mi je desno bedro malo tanje od lijevoga. Desna noga sačuvala je trajno sjećanje na vrelu Divku.

Rekli su mi i da sam poslije mjesecima ležala imobilizirane noge i nisam smjela hodati, a tek sam bila prohodala. Prvi put kad su mi to kazali i detaljno opisali na čemu sam ležala, gdje su mi sve bile opekline, čime sam se igrala (majka mi je napravila malu krpenu lutku da mi pravi društvo) čudno sam ih gledala. Jasno sam vidjela sebe kako ležim na kuhinjskoj sećiji umotana u bijele zavoje. Zorna mi je bila i krpena lutka i mjehurić na zglobu desne ruke nalik na mašnicu, koji mi nitko nije spomenuo. Govorili su da se ja toga ne mogu nikako sjećati, da sam bila premalena. Nisam se dala razuvjeriti. Odlučila sam, po svaku cijenu, svjedočiti toj svojoj godini opasnog življenja, barem i izmišljenim sjećanjem.

Stavljam ručnik preko lijevoga ramena, napuštam svoje lijepo uređeno potkrovlje s panoramskim pogledom na Split te laganim korakom hitam prema obližnjoj plaži. Spuštam pogled prema svojoj desnoj nozi. Smećkasta fleka sad mi se čini znatno manje uočljivom nego kad sam bila djevojčica i djevojka.

Nije svako zlo za zlo, pomislih smješkajući se. Na desnom bedru, vjerojatno kao posljedica te opekline, nikad nisam imala ni grama celulita.

Lijevo je već druga priča.