NISAM BILA UME

Iz naše arhive/ objavljeno 18.04.2018.

piše: Marica Žanetić Malenica

Zagreb, kćerkin stan, vrijeme sadašnje… Sjedim sa šestogodišnjom unučicom na tapetu s hrpom igračaka razasutih uokolo. Igramo se. Odjednom ugledam krpena lutku, onu za ruku. Uzimam je, oči mi zasvijetle neobičnim sjajem, samo meni znanim.

Moji prsti, pažljivo nataknuti, oživjeli su u njoj, a glas je dobio neki drugi, piskutav ton. Približavam se unučici i započinjem mali igrokaz. Bujica riječi teče iz mene, a zbunjeni izraz Evina lica govori mi da je ovakva baka pričalica za nju nešto novo.

Krpena lutka koja joj, onako mlitava i beživotna, do sada nije bila zanimljiva, najednom je privukla njezinu pozornost i postala ugodan sugovornik. Pa, pričaju njih dvije o svemu i svačemu, smiju se, grle… Moje ushićenje ovom ulogom, u kojoj posuđujem glas lutki, potaknulo je sjećanje na prizore od prije dvadesetak godina…

Split, soba u našem obiteljskom stanu. Moja šestogodišnja kći leži u krevetu oporavljajući se od operacije krajnika. Ne smije govoriti. Uzimam u ruke njezine dvije omiljene plišane životinjice, koje sam identificirala kao hrčka i hrčkicu. Posuđujem im glas i razvijam dijalog, kako bih je malo razveselila pričicom koju izmišljam u hodu.

Od toga dana Hrčak i Hrčkica su zadržali dar govora, a razgovor s njima postao je svakodnevni ritual u vremenu koje smo provodile zajedno u popodnevnim satima, nakon što je ona dolazila iz vrtića, a ja s posla.

Kada je krenula u školu moje ruke sa skupljenim prstima zamijenile su plišance, ali su i nadalje bile njihovo utjelovljenje. Njih dvoje, sada simboličnih družbenika, su također išli u prvi razred, dijelili s njom iste probleme, bili isto znatiželjni i neposlušni. Hrčak je bio nestašniji, znao je dobiti i poneku lošiju ocjenu ili bi zaboravio prije spavanja oprati zube, dok je Hrčkica bila odlikašica i u svemu uzornoga ponašanja. Preko njih sam svojoj kćerki prenosila odgojne poruke na jedan njoj primjeren i nenametljiv način, a ona ih je tako lakše prihvaćala i vremenom usvajala. Jednoga dana mi je prišla i samo kazala:

„Mama, ja sam više velika da se igram s tvojim rukama!“

Shvativši da su moje ruke opet postale ono što jesu, te da je nestalo dječje čarolije, iz naših života izašli su Hrčak i Hrčkica, a plišanci su pohranjeni u kutiju sjećanja. Znala sam, čim sam započela ovu igru, da će joj za koju godinu doći kraj. Znala sam, a svejedno sam tog popodneva bila tužna… Moja tuga potaknulo je sjećanje na događanje od prije tridesetak godina….

Sarajevo, davnih šezdesetih prošloga stoljeća. Gradsko kazalište lutaka na svoj repertoar stavlja predstavu „Srećko među bubama“, o dječaku koji je volio mučiti bube. Njegovo suosjećanje  prema tim malim stvorenjima razvija se tek nakon što je i sam nekom čarolijom smanjen nakratko na veličinu svojih žrtava.

Djevojčicu, koja bi igrala Srećkovu prijateljicu, režiser je  tražio u dječjoj dramskoj grupi na Radio Sarajevu, čija sam bila članica. Odabrao je nas dvije, Jasminku i mene.

Išla sam u sedmi razred osnovne škole kada sam, uzbuđena i ponosna, potpisala ugovor o djelu i počela zarađivati svoje prve tadašnje dinare. Nas dvije smo se izmjenjivale, ovisno o školskim obvezama. Svaki tjedan bila bi jedna do dvije predstave. Iako me publika nije mogla vidjeti, ulogu sam naučila napamet zbog mraka na drvenom mostu iznad pozornice, na kojemu smo mi glumci stajali. Slijedila sam lutkaricu koja je vukla konce moje lutke i usklađena s njom izgovarala tekst.

U pauzama između činova odlazili smo u jednu omanju prostoriju da predahnemo. Glumci bi popili kavu, ja vodu ili čaj. Tu bi nam se pridružile i učiteljice, čiji su učenici pratili predstavu. Bila sam sramežljiva djevojčica, nastojala sam biti nevidljiva, ali nije mi uspijevalo. Učiteljice su, u pravilu, htjele upoznati djevojčicu koja tako dobro glumi Srećkovu prijateljicu, mislim da se zvala Jagoda. Vremenom sam se sve manje crvenjela, a bivala odvažnija i sigurnija u sebe i svoju glumu.

Sljedeće sezone dobila sam još jednu ulogu, u predstavi „Izgubljena svirala“, gdje sam se uživo pojavljivala. Bilo je to još jedno neponovljivo iskustvo. U glumi sam počela sve više uživati, postala je dio mojega života.

Kada sam krenula u prvi razred gimnazije, dali su mi scenarij za predstavu japanskog autora, koja bi se počela izvoditi sljedeće kazališne sezone, a u kojoj bih igrala glavnu ulogu, djevojčicu Ume. Grleći scenarij stigla sam ushićena doma i bacila se majci u zagrljaj. Pet minuta kasnije, grcala sam u suzama. Doznala sam da se sljedećega ljeta  selimo u Split i da je najbolje vratiti „tu knjigu“.

Plakala sam poslije, u više navrata, zbog svega što je to preseljenje za mene značilo, ali taj prvi plač bio je za skori kraj moje uspješne trogodišnje glumačke karijere. Scenarij sam zadržala. U slobodno vrijeme učila sam svoju novu ulogu, vjerujući da ću tako nešto promijeniti. Ali, nisam. Nikada je nisam odigrala u kazalištu, tek u svojoj splitskoj podstanarskoj sobi.

Često sam se pitala što bi bilo da sam ostala u Sarajevu i nastavila glumiti?! Bi li moj život krenuo nekim sasvim drugim putom?! Jasminka je kasnije postala profesionalna glumica u tom kazalištu. Što bih ja odlučila kada bi za to došlo vrijeme, pitanje je, na koje nemam odgovor. Ali, ma što da bih odlučila, zasigurno bih barem još nekoliko godina nastavila pratiti lutke na koncu i posuđivati im svoj zvonki glas.

Kada sam dobila svoju djecu, redovito sam ih vodila u kazalište lutaka. U zamračenoj dvorani, u tamo nekom x redu, najčešće s djetetom u krilu, vraćala sam se u vrijeme i u grad mojega djetinjstva, u staru kazališnu zgradu, na livadu među bube… i čula Srećkov glas: „Svakog živog patnja boli, sve što živi živjet’ voli!“ Suza žalosnica kliznula bi mi niz lice.

Život mi je namijenio neke druge, zahtjevnije i odgovornije uloge. Nastojala sam ih odigrati kako sam najbolje znala. Ali, to što nisam bila Ume, ostalo je do danas neprežaljeno.