piše: Slavica Jurčić
“Žena treba znati kuhati i vesti, za nju nije knjiga nego motika.”
Te sam riječi kao mala često slušala, ali nisam ih baš upijala nego sam radije čitala, a i pisala.
Riječ po riječ, slovo po slovo i evo me tu gdje jesam.
Drago mi je kada mi uz smiješak dobace: “Čitala sam te!” Moje srce je ponosno kad me čitaju.
Volim ja slušati i moje drage prijateljice koje žive drugačije od mene. Hrabre su, moram priznati. Znaju se one i bojati, čujem to u njihovom glasu.
Naravno, i ja se bojim, najviše strepim nad djecom. Oni više nisu mali, odrasli su ali još puno trebaju moje potpore.
Mi roditelji strepimo nad djecom ali djeca često ne brinu o roditeljima, tako da su starije osobe prepuštene same sebi.
Ponekada se uzdamo i u prijatelje, povjerimo svoje strahove i probleme, a za par dana svi u okolici pričaju o tome i još te s podsmijehom gledaju.
Imamo li mi empatije ili osjećaja za druge, razumijemo li probleme drugih ljudi, pomažemo li drugima?
Ne! Obično se gleda uzrok problema, ali rješenje i pomoć vam rijetko tko može dati.
Vraćam se na početak teksta. “Žena treba znati kuhati i vesti, za nju nije knjiga nego motika.” Još, mora biti uredna, po mogućnosti šutjeti i obavezno klimati glavom.
Nakon što je rodila dvoje ili više djece mora imati lijep struk, savršeno lice. Djeca ne smiju biti musava, stan ili kuća u svako doba dana mora blistati.
Nakon svega ovoga, ako je stvarno sve super onda živite u bajci, uvijek ste nasmijane, posao vam je pod nosom a suprug vam nosi kavu u krevet.
Ipak, u stvarnosti, ne mora ( i ne može) sve biti savršeno, smijete ponekad biti čupavi ujutro, ručak vam smije zagorjeti, i svakako – recite svoje mišljenje.
Drage moje nemojte biti ničija kopija. Budite svoje, budite drugačije. Radi toga što ste posebne, bit ćete cijenjene i voljene.