piše: Đurđa Vukelić Rožić
Na proslavi mog osamdesetog rođendana u sali hotela „Star“ okupila se naša šira obitelj. Usput, moj ostarjeli princ i ja slavili smo i naš zlatni pir.
„Lijepe li svojte, bako, ima nas kao mrava!“, komentirao je moj najmlađi unuk. Fino dijete, inače, čula sam ga kako s bratićem komentira: „Krasnog li plemena!“ Kada sam ga upitala što će učiniti sa svojim životom nakon srednje škole, reče mi da će postati stand-up komičar.
Predložila sam mu da se okuša pred svojim plemenom, no, nestao je u gomili, bestragom. On je cool, ali ima tremu, reče njegov bratić. Iz generacije u generaciju, u našoj se obitelji pojavi i poneki šaljivdžija i sanjar.
Torta na ime naše godišnjice braka bila je peterokatna; svaki kat sa po tri biskvita i mnogo kreme i šlaga; po desetljeće jagode, limuna, naranče, lješnjaka i gorke čokolade. Ne nužno tim redom. Jedna praunuka prebrojila je svjećice, nedostajahu tri, reče mi važno. Zapravo osamdeset i tri i jedna torta. To slatko derište je pljunuta, nemoguća ja, nekad! Pa me zagrli; „Ma znaš, baš te volim prabakičičice!“ Poželjela sam ju nježno lupnuti po guzi, no sjetim se kako to ni mi djeca špiljskih ljudi nismo voljeli.
Promatrajući svoja dva brata, još uvijek nalik kao jaje jajetu, sjetih se ljeta koja smo provodili u kući na moru s našim umirovljenim djedovima i bakama. Naši roditelji bi nam se pridružili vikendima. Četvero starčića jedva je izlazilo na kraj s nas troje zaigranih balavaca, kako su nas odmila zvali. Kada su nam se pridružile naše dvije sestrične iz Zagreba, bilo je to kao na ringišpilu. Svekoliko smo trpjeli zlostavljanja tih odraslih osoba u vidu grljenja, štipanja i buci-buci škakljanja uz bučno cmokanje obraza. Čučnuvši, u želji da nam se približe licem u lice i zagrle nas, ili podignu u svoje naručje, koljena bi im pucketala kao zrna kukuruza na vrućoj tavi. Kroz mirise domaćih ružinih vodica i Pitralona, između njihovih spuštenih kapaka i namreškanih obraza, iskrile su plave, zelene i smeđe krijesnice sreće. Voljeli su nas!
Uz viruse i bakterije, mi šmrkavice u susjedstvu i školi razmjenjivale smo papirnate salvete. To je tada bila glavna fora. Dječaci su trgovali sličicama nogometaša. Poput Jaquesa Cousteaua, tada vodeće televizijske i znanstvene zvijezde na našem crno-bijelom televizoru, istraživali smo obližnji potok, davali predstavu u napuštenom štaglju, ili loptali se graničara na cesti, sve do poziva na večeru. Uz ostatak bande iz ulice, bili smo „Smogovci“ na svoj način.
U to vrijeme naši roditelji radili su do dva ili tri sata poslijepodne i provodili s nama previše vremena. Kako je naša kuća bila napravljena na gradilištu između kuća naših djedova, CIA i MI6 bile su nam za vratom 24 sata na dan. Nikada dovoljno mira i odmora od strogog, tradicionalnog, konzervativnog i kršćanskog odgoja. Ni zuc, a da nismo bili praćeni brižnim okom odraslih! Zimi, u toplini doma obitelj bi igrala igrice i kartala. Uz palačinke ili kokice, ljutili smo se uz Čovječe ne ljuti se. Kartali smo i igrali i šah. Mi klinci igrali smo simultanke protiv dida Marka. Baš je bio pametan taj naš djed, ali, ni mrvicu da nam popusti. Bar jednom! Jedan potez. Ili da mi vrati kraljicu izgubljenu bez veze. Pred spavanje, jedan crtić prije dnevnika. I, u krpe! Adio mare! Nema tu demokracije ni diplomacije. Jok pregovori. Vikendima bismo odlazili u vinograd na sanjkanje niz naš brijeg. U jutarnjim satima, nakon spavanja u automobilu, probudio bi nas miris svježih peciva i kruha koje bi odrasli kupili u usputnoj pekari. Bakina košarica bila je puna krafni, a iz zasebne vrećice mirisao je ogroman burek od sira. U klijeti nas je čekala suha šunka i kobasice.
Kako se grad širio do nas, djedovi i bake rasprodali su marvu. Polja i njive postepeno su pretvorena u gradilišta za doseljenike iz još veće provincije od naše. Čak su i dvije nove ulice iskreirane na njihovim pašnjacima. I dobile su njihova imena, darovali su zemlju za puteve. Sjenici su postali spomenici prošlih vremena i garaže za automobile i bicikle. I kazalište za naše dječje predstave. Na slami, u staji obitavalo bi omanje jato kokoši i bile su naša najvjernija publika. Trava od košnje okućnice i pljevljenja vrtova donosila im se u te hotele s pet zvijezdica, a nekoliko sati na dan provodili su šečući dvorištem i voćnjakom. Otkako smo postali grad, mislim da nismo smjeli držati perad. Takvo što. Uvijek je postojala mogućnost da se susjedi žale na prisutnost domaćih životinja u gradu, ako ih živcira kukurikanje pijetla u svitanje. Bake su to rješavale mitom. Desetak svježih jaja, grincajg, glavica kelja tjedno i nekoliko rajčica, stvarali su snažna prijateljstva i toliko potrebitu kvartovsku odanost i pajdašiju. Često sam košarice sa suvišnim proizvodima odnosila susjedama. Naročito grmove salate. I zaradila čokoladicu „Životinjsko carstvo“, ili ako je bilo srećice, čokoladu „Seka“.
Vrlo dobro se sjećam mirisa i cvileži prasadi. Susjedi Škanjići su kriomice uzgajali svinje u svinjcu iza garaže, a koji je bio zakamufliran u velikom, praznom sjeniku i s mnogim čempresima uokolo. Bilo je tamo velikih jorgovana, jasmina, dva stabla lipe. Uvijek je nešto divno mirisalo. Susjede su ušutkivali obilnim kolinjem i domaćim kobasicama, a ovi su im prikupljali stari kruh. Djed moga prijatelja Borisa, Mato Škanjić, na biciklu je svaku večer dovozio dvije velike kante s ostacima hrane iz obližnje tvornice. Ne bi mi to saznali, nego jadničak, jedne mračne večeri, udario ga je kombi na putu. Ostaci gulaša i kruha prolili su se cestom a on je imao tri slomljena rebra i ruku. Nakon toga, obitelj mu je kupila rabljenoga, svjetlo plavoga fićeka.
Gradski način života počeo je prevladavati i to uz pomoć otvarenih radnih mjesta u novim tvornicama i uredima. Moji roditelji bili su radnici u ulici koja je od sela postala dio predgrađa grada. Moja dva brata blizanca i ja trebali smo završiti fakultete i zamijeniti motiku olovkom. Sve se mijenja… Na svojim imanjima, moji umirovljeni djedovi su stalno nešto bojali, gradili, popravljali i betonirali. Dok su se radeći lopatama znojili poput gym-boysa, stajala sam uz njih i polijevala vodom šljunak, pijesak i cement, kako bi se suhi sastojci povezali i nastao beton. Mrzila sam stare rimljane, baš su morali izmislili taj vražji beton! Pedeset godina kasnije skidat će ga napredni gradovi sa zemlje, kako bi se spasili poplava i sadili cvijeće i travu. I hranili pčele. A tko je to mogao znati tada? Nismo djedovi i bake bili Nostradamusi, mada su bili jako stari! Pametujući, majstori su se često prepirali, svaki znajući najbolje rješenje za već nešto, a baka Ana bi komentirala, ponašaju se kao stari bračni par.
U vrijeme zimske svinjokolje, negdje na dubokom selu, kupili bismo tri svinje za naša tri domaćinstva. Šest polovica gazda bi nam dovezao u našu kuću u vinogradu. Tom užasnom, prljavom i smrdljivom poslu odrasli su se radovali, osmijesi nisu silazili s njihovih lica. Moje sjećanje na miris prašine cementa i vapna, bljeđi je od mirisa svinjskog izmeta ispiranog vrućom vodom iz crijeva umorene životinje. To se ne zaboravlja. In situ, i tu sam glumila vatrogasca, polijevajući bakine ruke toplom vodom, tako ispirući ambalažu za buduće kobasice. Žensko dijete, sve moram naučiti, nikad se ne zna što će mi život donijeti, govorila mi je. Noge u gumenim čizmama u snijegu i blatu su unatoč dva para pletenih vunenih čarapa zeble, a moja dva brata su trčkarala uokolo, gađala nas vrijedne radnike grudama snijega. Tukli su se oko toga tko će jašiti drveni luk ručne pile. Igrali su se sa psom. Muško ko muško, govorila bi baka. Podalje, tri muškarca prepirala su se o veličini kockica slanine, koja će biti istopljena za mast. I prefine čvarke.
Preumorna, žudeći za posteljom, mrzila sam sazviježđa o kojima je pričao djed Ivan, dok smo s brijega iznad vinograda, morali promatrati sve te upaljene žaruljice na nebu, na crnoj polulopti ogromnog, naopako postavljenog cjedila za špagete. Baš nas je mučio! I da, najtiša od svih, a zapravo vladarica naših života, naša mama, sve je držala na oku, smiješeći se. Zadovoljno bi nestala u kuhinji i pripremala hranu za sve nas. Sjećajući se njenog lica i blagog sjaja u očima, mislim da je bila sretna žena. Zapravo, znala je biti sretna s onim što smo imali kao obitelj.
Fino rublje tada se pralo ručno, s Nilom, a na užadi za sušenje redovito su lepršale iskuhane kuhinjske krpe s nazivom deterdženta. Pametno iskorištena ambalaža. I dobro oprane najlon vrećice, pa čak i one s natpisom „Dukat“, homogenizirano i pasterizirano, (ma što im to značilo!), mlijeko. Otkriće rječnika stranih riječi u knjižnici, bio je pravi zgoditak. I poklon za moj osmi rođendan. Žicala sam, bila uporna i dosadna i nisam odustajala. Starci su mi rekli da sam naporna. Pa kaj? Isplatilo se.
U našem domaćinstvu se gotovo sve recikliralo, to je bilo normalno. U bijele vrećice od homogeniziranog i pasteriziranog mlijeka pakirale su se krvavice i spremale u zamrzivač. Po dva para. Tako ih se lako prepoznalo u mnoštvu spremljene zamrznute zimnice. Prije polaska u osnovnu školu uz kupine i divlje jagode, sunčanice i vrganje, poznavala sam i desetak ljekovitih trava, baka Ana i ja skupljale smo ih za čaj. Stolisnik protiv mnogo toga, maslačak protiv kašlja. Kora bijele vrbe… S ramena djeda Marka brala sam divlji hmelj. U pocinčanoj kanti za čuvanje svinjske masti pravio je pivo, koje bi onako zapjenjeno uteklo iz žbanjice i napravilo lokvu na parketu. Bilo je burno u njihovoj kući nakog toga, baka je znala biti opako oštra! Jadan dida. Na moru, lovio je hobotnice. U pličaku s njim, mi djeca morali smo brati mušule za rižoto. Baka se od Slavonke, odmetnula u dalmatinsku kuharicu. A ježinci! Djed bi iščupao bodlju iz moga stopala, pljunuo na ranu i namazao je maslinovim uljem, koje je usput, zamijenio za nekoliko domaćih kobasica s otočanom, susjedom Antom. Potom bi me bacio natrag u more! Boli, pa što? Proći će.
Brali smo smokve i maginje, neka od odraslih žena, uz moju asistenciju, jasno, pekla bi džem. Djedovi bi uz pivce čuvali blizance u plićaku. Nešto tu nije štimalo, razmišljala sam. U vrijeme odmora uz kavicu, na terasi, mama i baka Ana krpale su svoje čarape! Naučile su kako uhvatiti odbjeglu očicu na najlonki i strpljivo vratiti je na njeno mjesto. Tajna je bila u kupovanju uvijek iste boje čarape od istoga proizvođača. Čarapu samicu bismo mi žene rasparale, napravile klupko smečkastih niti koje su se dodavale vuni za pletenje vunenih čarapa. Od rastegnutih, rasparanih starih pulovera. Zvali smo ih ličke čarape, mada Liku nisu ni vidjele. I ja sam naučila plesti, mada su moje očice bile vrlo kreativne. I takve, nesavršene, bile su moj ponos.
Za moj osmi rođendan, bake su pod mojim budnim okom punile tortu kremom od naranče. Bile su cjeloživotne prijateljice, išle su zajedno u selsku pučku školu, eh! Udisala sam miris Taftova laka za kosu i amonijaka s njihovih jutrošnjih trajni. Otrpjele su tu torturu i poveći izdatak iz kućnog budžeta meni u čast, ali i radi fotografiranja, za uspomenu. Blizanci su jurili stanom a tata je u fotelji pored prozora čitao novine. Djedovi su bili na pecanju, izbjegavajući kaos priprema za savršenu rođendansku proslavu, kasneći na svečani ručak, jasno. Purica koja je još jučer drijemala na kuminom orahu na selu, i strinini najbolji mlinci na svijetu, hladili su se a tulipani u vazi posrtali. Tata me snimao uz tortu, najnovijim hitom, analognim fotografskim aparatom s bljeskalicama. Prije no što započne otapanje moje narančaste Antarktike. Nešto s kremom je pošlo po zlu, a fina…!
– Što će ljudi misliti? Rođendanska slika bez mašleka u kosi? Tko je to vidio?
– Jednoga dana će joj biti žao!
– Ali ja više nisam beba, mašlice su za bebe!
– Otac ti neće oprostiti ako ne odsviraš nešto na klaviru.
Klavir je mama naslijedila od svoje tete Ingrid iz Osijeka. Kojeg li cirkusa s dovozom tog ogromnog čudovišta u našu kuću! Zbog njega sam morala pohađati glazbenu školu! Solfeggio, ha! Da toj crnoj zvijeri u uglu sobe bar mogu prepiliti stražnju nogu! Prerezati žice škarama za rezanje purice! Moglo bi se reči da je to učinio miš? Zajedno sa svojim rezbarenim stalkom za vražje note iz 1875., gutao je moje dragocjeno vrijeme. Dok su se braceki igrali u dvorištu s hordom druge djece, ja sam pikala etidu ovu ili onu, baš ti hvala dragi prof. Czerny! Prosviravala sam as-dur ili fis-dur ljestvicu, šetala prstiće klavirom čisto kromatski! Zajedno, posebno, u suprotnom smjeru, brže… Uz budno oko bake koje sjedila na klupici sa mnom. Ona teta joj je bila sestrična, neka fina familija!
S pogonom na čokoladnu kremu i ispucane kore za mađaricu, moj mozak pretpostavljao je što će se dogoditi u mojoj užasnoj, skoroj budućnosti. Zbog vježbanja klavira neću moći poći s curama na sladoled. Prodavač novina, tatin bratić, neće mi prodati novi strip zbog trojke iz likovnog. Baka Ivanka će opet ustvrditi, ništa od moje udaje u njezinoj čipkastoj vjenčanici i to kačkanoj rukama moje prabake Eve, jer ne perem posuđe. Baka Ana će mi proreči, neću biti majka ako ne poboljšam svoje vještine pletenja kape i čarapa. Kao da dijete dobiješ štrikajući šlapice za bebu. Svi znaju da bebe rastu u grmovima hortenzija! Kakve bajke o rodama, to je za djecu! Ako bih iz nekog razgloga plakala, moj mlađi brat, a starija polovica dvojca rekao bi, muškarci ne vole cure koje plaču. Njegov tri minute mlađi blizanac voli baš takve cure. Svijet nema smisla!
Mnogo godina nakon fešte s tortom od naranče koja je izgledala kao narančasti, kosi toranj u Pisi, pod snijegom od kokosova brašna, u četvrtom tomu crvene kućne enciklopedije, odmah do ofucanoga Rječnika stranih riječi, pronašla sam fotografiju s proslave svog osmog rođendana. Bez mašleka u kosi. Okružena svojom davnom obitelji, s posve nesavršenom a najfinijom ikada, velikom tortom od naranče. Sjedila je na jednonogom staklenom stalku, na ručno kačkanom stolnjaku. S jedne strane noge stalka podmetnuta je kutija sa šibicama. Svi ti zamrznuti osmijesi mojih najdražih, upereni u tortu u brizi hoće li izdržati fotografiranje, prije sedamdeset i dvije godine… Koliko sam sreće imala, i kako bogata bila, a da nisam znala.