piše: Žarko Delač
Pod izlikom ljudskih sloboda i prava na vlastito mišljenje, u drugoj polovici prošlog stoljeća u Europi i SAD-u su se dogodile značajne promjene u društvenim odnosima i uređenjima.
U to se vrijeme, naime, pojavila seksualna revolucija, punk revolucija, počeo se širiti AIDS, dopušteno je istospolno sklapanje brakova, zabilježen je sve manji broj djece u obiteljima, počeo je bujati potrošački konzumerizam, smanjila se empatija, pojavila materijalna raskalašenost, duhovna osakaćenost, socijalna neosjetljivost, a istovremeno je došlo do iscrpljivanja prirodnih resursa i nepovratnog zagađenja okoline.
Gledajući stoga ove liberalne procese i posljedice, moramo priznati, sviđalo se to nekome ili ne, da je državna tvorevina u kojoj je Hrvatska u to vrijeme egzistirala, bila brana većini takvih negativnih pojava.
No, sve nam se to vratilo kao bumerang nakon osamostaljenja i proglašenja neovisnosti.
Zaokupljeni primarnom zadaćom obrane domovine nespremno smo dočekali ovakve radnje i još uvijek tome plaćamo danak.
U stvari, spremni su bili pojedinci koji kroz različite pokrete, institucije i organizacije, svjesno ili nesvjesno pridonose takvoj situaciji koju najkraće možemo podvesti pod naziv “Novi svjetski poredak”.
Ne želeći ulaziti dublje u obrazlaganje svrhe i nastanka ove ideje, potrebno je istaknuti kako pojedinačni pokušaji opiranja ovoj platformi, nemaju izgleda na uspjeh.
Stoga je kao i mnogim drugim situacijama djelovanje u bilo kojem grupnom ili zajedničkom obliku daleko efikasnije. Primjer takve organizacije je crkva koja je stoljećima čvrsto vezana uz narod i ne podilazi raznoraznim instant svjetskim trendovima.
Znajući to, zagovornici naddržavnog uređenja nastoje drastično odvojiti državu od crkve kako bi se smanjio utjecaj svećenika, a povećao političara na biračko tijelo. Naravno kako pri tome i crkva treba pratiti promjene ali ne na uštrb tradicije i tradicionalnog učenja što se u crkvi rješava koncilima već programski i organizacijski.
Primjera radi opće je poznato kako župnici imaju sve više birokratskog i građevinskog posla tako da pri tome zanemaruju duhovnu stranu. Stoga bi jedan od odgovora na takvu situaciju mogao biti, kao i u nadbiskupijama, zapošljavanje u pojedinim većim župama mladih i obrazovanih kateheta sa raznih katoličkih fakulteta. Uvjeren sam kako bi mnoge župe to financijski mogle pratiti, a korist bi bila daleko veće od uloženih sredstava.
Kako crkva nije jedina na braniku obrane od globalizma i neoliberalizma treba istaknuti i rad brojnih udruga i organizacija sa sličnim ciljevima. Svi su oni garancija da se ova opasna ideja ipak neće realizirati i to ne samo u Hrvatskoj već i ostalim dijelovima Europe koji sve više shvaćaju njezinu pogubnost.
Nisam, nažalost, posve siguran kako su to shvatili pojedini hrvatski političari i kreatori društvenog mnijenja.
Dobro ste Vi to uočili gospodine Žarko.Ako idemo od toga da se ljudski život mijenja svakih 7 godina,mišljom rječjom i djelom. Kako je to ustanovila znanstvena antropozofija.Onda se sadašnji trendovi globalizacije mogu slobodno smatrati silovanje čovjeka u neke bržije trendove globalnog razmišljanja, što nas vodi u situaciju ovu koju sada momentalno imamo.Nadam se i sam da nas bi mogla spasiti crkva kao jedna od globalnih vjerničkih svetišta.Uključujući i spomenute udruge i organizacije sa sličnim ciljevima.Ni sam nisam, nažalost, posve siguran kako i kada će to tako shvatili pojedini hrvatski političari i kreatori društvenog mnijenja.