piše: Slavica Jurčić
Ovih dana sam u mislima ali i susretima s prijateljima razgovarala o jednom GRADU.
U tome gradu su živjeli ljudi koji su 90-ih godina prošlog stoljeća postali dio naše obitelji.
Moj prvi susret s njima je bio na vjenčanju njihovog sina i moje sestrične. Njihova ljubav bi trebala imati svoju priču.
Na taj dan njihovog vjenčanja, prvi puta sam bila u Bogdanovcima i Vukovaru i vidjela sam ljude, osjetila sam njihov duh i ponos.
Na vjenčanje u Vukovar vozili smo se njegovim uskim ulicama, a netko je primijetio da su kuće niske i vidiš u njihovu kuću dok prolaziš.
Vjenčanje je bilo u crkvi svetog Filipa i Jakova, koja je smještena kraj samoga Dunava.
Toga dana sam više puta pomislila da su Vukovarci ljudi koji se znaju najbolje zabaviti i veseliti.
Proslava i večera je bila u Bogdanovcima, u mjesnom Domu. Plesalo se do dugo u noć, mladoj su ukrali cipelu a mladoženja je mom ujaku naručio pjesmu “Limune moj žuti”.
Moj susret s mojim novim prijacima se desio kada je umrla moja baka. Oni su došli na sahranu. Kod njih je već bilo napeto.
Moja prija je već tada bila u mirovini koju su i ona i suprug zaradili u Borovu.
Ja sam imala nove sandale iz Borova koje su bile crne, lakirane, s otvorenim prstima. Svidjele su joj se jako i dala sam joj jednu moju sandalu da ju proba.
Taj dan sam ju zadnji puta vidjela. Mahala mi je sa zadnjeg sjedala njihovog fiće a mi smo ih pogledom pratili do kraja ulice.
Otac i majka, djed i baka, pradjed i prabaka… U mojem sjećanju oni su Vukovar i Bogdanovci, oni su dali život za domovinu.
Dok ovo pišem vjerujem da na nebu postoje dvije zvijezde koje se zovu Đuro i Kata.
Oni su bili grad u kojem se branila domovina.