Adolf Polegubić
kao cvijet sam
nestao u snijegu
i drhtim
od čežnje da Te dotaknem
i usnem u blizini Tvojoj
a noć je
kao podivljali vranac
što u galopu nestaje
nije joj moguće
dohvatiti grivu
koja se nadvila nad postelju
i titra
hladno je, hladno
daleko od doma
i ruku
koje su me grlile u proljeće