tekst i foto/slika: Dragica Šimić
Uvijek u ovo doba godine crveni makovi izrastu uz prugu. Gledam ih iz vlaka i nekako automatski sjećanja me prebace na polja moga djetinjstva.
Selo Kandija smješteno baš uz to plodno, Bogom dano polje preko kojeg je prelazila uskotračna pruga do Uskoplja koju je još nekadašnja Austrougarska vlast izgradila zbog svojih interesa u dolini rijeke Vrbas, (većinom se to odnosilo na rudnike srebra u Uskopaljskoj dolini, po kojima je ovaj dio Bosne i dobio ime Bosna Srebrna).
Ono što je nama djeci bilo zanimljivo je zapravo bio taj zvižduk prvog vlaka Ćire koji je dopirao do sela prelazeći pri tom preko rijeke na jednom mjestu koje je kasnije, nakon ukidanja pruge bilo pogodno za kupanje i pretvoreno u kupalište. Obale su bile pitome i ugodne za prostiranje ručnika ili dekica za sjedenje i pričanje. Igrali smo pitonjaka.
Pitonjci su igra koja se zasniva na vještinji hvatanja kamenčića. Pronađe se pet malih oblih kamenčića koji mogu stati u dlan ruke. Četiri se spuste na tlo, jedan se baci u zrak i pritom se u hipu pokupe ona četiri na zemlji i uhvati se u isti dlan i onaj koji je u padu. Ako jedan od kamenčića ispadne iz dlana igrač ispada iz igre. Pri tom se obično sisala neka slatka i slasna travka. Nije da nije bilo kolača i slastica, sladoleda, ali nisu se mogli kupiti na mjestima uz rijeku. Za takve je stvari trebalo potegnuti do sela ili preko rijeke do grada, zato se na kupanje uvijek ponio neki sendvič ili suhi kekksi kupljeni u seoskoj „zadruzi“ kako su se tada nazivale seoske trgovine.
Roditelji su me uvijek slali u „zadrugu“ a ja nisam voljela tu obavezu. Morala sam biti oprezna da se kusur ispravno vrati i da trgovac ne podmetne neku staru i neispravnu namirnicu i eto ti onda komplikacija, daj je vraćaj nazad i raspravljaj se sa dugoprstim trgovcem koji te uvjerava da to mora izgledati baš tako. Pošto je taj trgovac znao i samo inicajativno mjenjati cijene ukoliko bi mu se mušterija učinila priglupa, seoske žene bi se dosjetile pa bi primjerice pitale: -A koliko vam košta ovaj keks od 20 dinara?? Trgovci koji su radili u zadrugama su tada bili među najbogatijim stanovnicima sela. Cijene kupljenih artikala su potpisivali na papirnatoj vrećici za voće, škarnicli, i đački bi zbrajali sumu potpisivanjem. Ako bi se desilo da su pogriješili bilo bi to uvijek da su ti naplatili više a ne manje.
I da se vratim na crvene makove iliti bulke kako su ih nekada nazivali pisci u obaveznim lektirama za osnovnu školu, koje su obilato rasle pokraj pruge. Sjećam se da smo prvi put pobjegli u polje da vidimo vlak kada smo otprilike, krenuli u prvi razred osnovne škole. Starija djeca su pričala da niko ne može podnijeti pisak vlaka iz blizine i da se vjerovatno od njega može ogluvjeti. Morali smo to provjeriti pod svaku cijenu. Moj rođak Bili koji je imao isto godina kao i ja uvijek je učestvovao u svim nestašlucima sa mnom. Zvali smo ga Bili jer je kao beba imao jako svijetlu kosu a običaj je bio da sva muška djeca u selu imaju neki šaljivi nadimak. Kad je porastao kosa mu je bila potpuno crna a nadimak Bili ostao je zauvijek. Isto je vrijedilo i za Šabu, dječaka naših godina koji nije znao izgovoriti žaba kad ju je ugledao pa je uzviknuo: Šaba! Taj nezgodni trenutak dječjeg tepanja presudio je da i dan danas u pedeset i nekoj godini nosi taj slavni nadimak.
I tako smo se sastali nas nekoliko prvašića i krenuli dobro poznatim putem prema polju. Bio je to kolski put, uzak i prepun prašine, izrupan. Uz put je sazrijevalo i opadalo voće. Ponekad bismo ubrali po koju kupinu što se nudila iz visoke trave. Mali gušteri su nam bježali ispred nogu a zrikavci su pojali dok su kukuruzi stajali uspravno a žita se lelujala na laganom povjetarcu. Prvo bismo došli do naše livade koju bih s ponosom pokazivala. Zvala se Prišnjica. Kad sam odrasla dugo sam odgonetala po čemu je dobila taj naziv ali nikada nisam uspjela saznati. Uglavnom, Prišnjica je bila puna livadskog cvijeća raznolikih boja i voljela sam s roditeljima tamo dolaziti. Oni bi obrađivali zemlju a ja bih posmatrala trave, cvijeće i bube. Zadnje dvije livade bile su od djeda Brke. Jednom su nam krave pobjegle baš na taj njegov pašnjak dok smo se mi djeca igrali „klisa i pale“ i „trule kobile“ I djeda Brkina keva je bez milosti djelila pravdu po našim leđima. Svi smo znali da moramo bježati da spasimo živu glavu dok se djed ne umori i ne odustane od progona. Isto tako smo znali da će navečer posjetiti naše roditelje i ispričati im kako su naše krave pojele njegove tikve. A moglo se desiti još i gore, mogao bi nas prijaviti poljaru koji je u to doba, kao i svaka službena osoba bio strah i trepet u selu za nas djecu.
Kada smo došli do kraja poljskog puta zašli smo duboko u stazu u žitu koja je presijecala put preko žitnice susjede Mare. Jedva da su nam se iz nje vidjele glave ali to je značilo da nas niko od seljaka neće spaziti i vratiti natrag u selo. Završetkom te staze izišli bismo iz žita u travnatu stazu koja je vodila u Mlavu, pritoku Vrbasa. Uz Mlavu je bilo i puno pitkih izvora. Na povratku smo uvijek svraćali na njih utažiti žeđ. Još malo je falilo preko tankih otava da stignemo do pruge i da strpljivo sačekamo Ćiru. No jedno upozorenje koje smo dobili od starije djece nikako nismo smjeli zaboraviti: Nikako ne prilaziti preblizu vlaku, sila i brzina kojom prolazi lako će poljuljati naša mala tijela i ne daj Bože povući nas pod željezne kotače. S toga bismo znatiželjnike koji su se primakinjali pruzi i izvijali vratove u isčekivanju vlaka stalno pogurivali i vraćali nazad. Ponekad Ćiro uopće ne bi došao a onda bismo pažljivije pratili termin kada prolazi osluškujući u selu njegov pisak i pamteći vrijeme prolaska kroz polje.
Tračnice od čelika imale su poseban miris. I dan danas kada na ljetnoj žezi osjetim taj miris sjetim se djetinjstva. Iz daljine bismo začuli prigušen pisak pa sve jasniji kako se približavao. Pruga je bila malo izdignuta iznad nivoa livada i mi bismo se poredali u špaliru očekujući spremno njegov nalet. Adrenalin bi divljao u našim malim tijelima, srce kucalo luđački kao da će iskočiti iz tijela a pisak je postajao sve jači i jači. Ćiro je ličio na crnu metalnu zvijer koja je munjevitom brzinom prolazila pored nas tjerajući svom snagom naša tijela naprijed, haljine i kose bi poletjele visoko u zrak a pisak bi u tom trenutku dostigao svoj vrhunac koji smo ipak podnijeli ne začipajući uši. Mahali smo složno ručicama uvijek želeći da nam vlakovođa uzvrati što je često i činio jer u vlaku nije bilo drugih ljudi kada se radilo o teretnim vlakovima.
Crna mašina bi prošla, uzbuđenje se smirivalo, crveni makovi bi saginjali glavice i sami uznemireni vjetrom i silinom koji je ostavljala iza sebe. Poneki bi ostali bez latica i požutjeli od vrućeg zraka koji je isparavao iz mašine.
Nakon završene misije trebalo se vratiti u selo i to tako da roditelji misle da smo se cijelo vrijeme igrali „graničara“ na nekom od više raskršća u selu. A dobro nam je došlo malo sreće da izbjegnemo seljake kojih je uvijek bilo u polju.
Žedni od uzbuđenja i pješačenja na putu nazad silazili bismo niz jarugu pokraj Mlave. Od mnogobrojnih vrela odabrali bismo jedno obraslo travom ( jer gdje ne raste trave znači da je vrelo zatrovano ), razgrnuli bismo sitne ribice i račiće i pokušali u male dlanove zagrabiti čiste vode. Ako bismo to činili nespretno pa bi sa dna izvora podigli mulj, strpljivo bismo sačekali da se mulj smiri i spusti . I nikada se nismo otrovali a često smo pili vodu sa izvora.
Godine 1972. ukinuta je uskotračna pruga koja je išla Uskopaljskom dolinom s obrazloženjem da se razvio cestovni saobraćaj i više nema potrebe za prugom. Ostale su samo uspomene i crveni makovi što i dan danas čuvaju u sebi čar i ljepotu djetinjstva. Za mene oni nikada neće predstavljati korov. Na jednom dijelu preko rijeke Vrbas ostala je nedirnuta pruga na kojoj smo sjedili i sušili se nakon kupanja u rijeci. Uvijek je u meni ostao strah da će se iz žbunja pojaviti željezna crna mašina čiji mi zvuk i danas zapara uši.
Evo i sad me vesele crveni makovi uz prugu što sjetno mašu glavicama dok putujem od Dugog Sela do Zagreba. Čini mi se kao da uronim u more dječjih tajni , u more crvene ljubavi što miriše na užegle tračnice koje će me veseliti do kraja života.