Sven Adam Ewin
Zašto ću ovo reći? Što mi to treba?
No ako kažem, neka bude u sroku:
Najljepša zviježđa našeg sjevernog neba,
Smjestila su se trajno u njenom oku.
I tijesno im je. I prostora im fali.
I guraju se sprijeda, ali i s boka.
I dogodi se, poneki komet mali,
Da iznenada izleti joj iz oka.
Pa sleti u moje oko. Ja ga zatim
Prekrijem dlanom i uhvatim u šaku.
– Kamo ćeš s njime? (Ne želi da joj vratim.)
– Neka ti sja, kad si u mrklom mraku.
Sad jedva čekam da mi u tami sijevne
Svjetlo iz oka Ninočke Vasiljevne.