POZDRAVNI GOVOR FRA ZVONKA TOLIĆA

prilog priredila i fotografirala: Sonja Breljak

Berlin/ Hrvatsku katoličku misiju Berlin od prošle nedjeljne mise, vodi fra Zvonko Tolić. Nakon nedjeljnih misa i lijepe propovijedi o potrebi istinskog življenja vjere u svakodnevnom životu, fra Zvonko se vjernicima obratio sljedećim pozdravnim govorom:

“Mnogi me znaju. Oni koji ne znaju, ja sam fra Zvonko Tolić a oni koji me znaju mogli bi me znati zato što sam ovdje 13 godina dolazio svaki Božić i Uskrs na ispomoć dok nisam dobio premještaj u Stuttgart i tamo sam bio voditelj Hrvatske misije evo od 2010. do 30.09. ove godine. Tako da me tih godina službeno ovdje u Berlinu nije bilo.

Došao je također i moj kolega, fra Dejan Međugorac koji je prošle godine slavio svoju prvu svetu mladu misu, bio je kapelan u Drništu. Rekao sam gore na Weddingu u crkvi, puno vas misli, dolaze nam samo Dalmatinci, ima li itko drugi osim Dalmatinaca, pa evo, fra Dejan je negdje iz Bosne, gore negdje od Zenice, pa onda svi Bosanci da se ne osjećaju ugroženo, ajme meni samo nam Dalmatinci dolaze. Pa evo, doći će i jedan Bosanac. Živio je dugo u Dalmaciji, valjda mu je glava malo mekša, možda nije tvrda, je li tako. Šalim se.

Evo, nas dvojica dolazimo ovdje  nakon ovih, ja bih rekao i tužnih i žalosnih događaja proteklo vrijeme, proteklo vrijeme je eskaliralo ali proteklih godina koje su ovdje tinjali i bilo problem. Mi bismo željeli da nas ne opterećujete o tome tko je kriv tko nije, tko je, znademo mi puno toga, držimo za sebe, nas dvojica to komuniciramo. Za nas će te biti svi isti.

Ja moram priznati, Dejana nije nitko pitao hoće li doći ovdje, mladi svećenik pa onda ga nitko i ne pita a mene je Provincijal prisilio: “Moraš ić´ u Berlin!” Nisam želio, moram priznati, nisam želio doć´ u Berlin, nikako nisam želio a on me prisilio. Ne zato što vi niste dobri, zato što ja imam nešto protiv Berlina, dapače meni su mojih 13 godina što sam dolazi za Božić i Uskrs, prelijepo vrijeme ovdje u Berlinu bilo, i svaki put kad sam napuštao Berlin, joj kad ću opet doć´ gore. Bilo mi je lijepo ovdje.

Međutim, zbog problema koji su se nataložili zadnjih godina, pogotovo u zadnje vrijeme, niko, meni je provincijal rekao: “Moraš ići jer nitko ne želi ići u Berlin!” Došla smo nas dvojica. Meni  kažem, bilo je predobro u Stuttgartu pa onda… ali došao sam tu, ne  s tugom nego s radošću i s nadom da će nam svima biti dobro. Moramo svi otvoriti oči, srca i pamet, i moramo svi zajedno, jedni za druge moliti, jedni drugima pomoći i u prvom redu, biti dobronamjerni, dobronamjerni prema Bogu, dobronamjerni prema ovoj zajednici, prema svemu onom što je ovdje važno.

Također želim naglasiti, vi svi radite negdje, vi stariji koji ne idete u školu, negdje radite i znadete jasno hijerarhiju, u svakoj firmi se znade šef i znade se cijela struktura upravljačka i znade se tko je na vrhu te piramide. Ja ovdje sam došao za voditelja zajednice, ne zato što sam ja Bogom dan i zato što sam ja najbolji ili ne znam što, moja me Provincija odredila, možda i providnost Božja, tko to zna. Ali, ja ću biti voditelj ove zajednice, doista voditelj ove zajednice i očekujem od svih jasna pravila ponašanja, da se znade gdje je kome mjesto u strukturi upravljanja. Mene je moj provincijal imenovao za voditelja ovdje, naš biskup Hainer me potvrdio i prema tome, ja sam odgovoran Bogu, odgovoran sam našem nadbiskupu, odgovoran sam provincijalu i svojoj savjesti.  I to sve što budem radio, nastojat ću raditi po svojoj savjesti.

Zato da već znadete unaprijed da ću ja ovdje, ili ostati duge godine ili  kratko ostati ali mislim da neću kratko  jer sam već kupio namještaj i nisam malo novaca potrošio za namještaj, tako da, ja se mislim zadržati duge godine ovdje. Ne mislim baš kao moj rodjak, fra Rade. Kaže on meni: “Blago tebi, ode ti, da je meni, ode ti u Berlin.” Ja kažem, pa šta tebe veže uz Berlin još uvijek? Kaže on meni: “Meni je srce još uvijek u Berlinu!” Pa eto, pozdravlja vas fra Rade a ja sam ga utješio, ja sam njemu rekao: čuj, jedan Tolić mora biti u Berlinu a jedan u Stuttgartu da ne bi se izgubila tradicija, tako da on je preselio dolje a ja ovdje, pa vidjet ćemo do daljnjega.

Samo da vam kažem još jednu stvar na kraju. Ja nisam svetac, nisam svet, nisam bezgrešan, stotinu problema i mana imam i nedostataka i vi ćete ih sami vidjeti i doživjeti. Svi smo mi takvi, jedni drugom do uha, ali u Božje ruke. Hoću ovdje da svi znadete, da ako nešto i pogriješim nije namjerno, ni ja ni fra Dejan, i nemojte odmah ogovarati, nego kad mislite o svećenicima govoriti, izmolite jedan Očenaš za nas. Jer, samo ću vam ovo reć´ pa onda plješćite. Čuo sam jednu rečenicu, kad bi vjernici za svoje svećenike onoliko molili koliko ogovaraju, svi bi bili sveci. E, sad, zašto ja nisam svet, pitajte sebe.

Nadam se da će se ovdje znati tko pije, tko plaća. Želim vam sada, želim svima nama da uspješno i radosno startamo svi zajedno jer vi ste zaslužili da ova zajednica bude sretna, blagoslovljena, da radosno dolazite u misiju na različite misijske aktivnosti, na svetu misu, da se družimo, s Bogom družimo. Zato ćemo sad izmolit Oče naš, Slava ocu i Zdravo Marijo, za blagoslov u ovoj zajednici…”