Vinko Pavić
Ovo tijelo više nema dodir stvarni
U njemu sam malen kao zrno žita,
Oglodali meso osvetnici kvarni,
Razderali dušu kao zvijer mahnita.
Vidim da bez jeke umiru i zvijezde
Što su nekoć bile ključ stoljetnom lancu,
Aveti i crvi tek bezbrižno jezde
Licemjerno plačuć u hajdučkom klancu.
A doći do svijesti uz riječ opomene
Da je mrak u mraku stoljećima sjao,
Da su krpe, dronjci, za tebe i mene
– Eliksir života što nam grob je dao.
Da je kotač sreće tek apstraktna java
Što snivaju sjene lunjajuć’ po mraku,
A u nadi – nada, smrtnim hropcem spava
Dok umire čovjek na svakom koraku.
Umire i ljubav, muzika i ruže,
A Dom i Obitelj valja kamom strti,
Pa nek’ ovom zemljom tek sotona puže
I umjesto sreće kruži zadah smrti.