Vinko Pavić
Noćas me jedna breza takla
Noćas mi tiho šapnula ime,
A moje srce ko od stakla
Prozbori; ne zaboravi me.
Ni kad te bura povije snažna,
Ni kad te sunce ugrijat ne će,
Ni kad te lomi nada lažna
Ni kad ti prosac nutka cvijeće.
I kad joj htjedoh prići bliže
Dotaknut njene usne meke,
U moju sobu zora stiže
Poput brzaca mutne rijeke.
A moja breza nesta samo
U zimskom jutru punom kiše,
Ja nemam gdje i nemam kamo;
Hoće l’ se ikad vratiti više?!