tekst: Dragica Križanac
Dijana je žurila u rodno selo posjetiti oca. Danas je navršio osamdeset i treću i kupila mu je dar za rođendan. Tabakeru za cigarete. Oslobodila se svih obaveza za taj dan i odlučila ga provesti s ocem. Osjećala se malo kriva, jer je u posljednje vrijeme bila vrlo zauzeta i nije ga baš često obilazila.
– Ostaću sve dok ne padne mrak, mislila je.
Otkako je majka umrla prošle godine živio je sam. Mlađi Dijanin brat poginuo je u bosanskom ratu devedesetih godina, a stariji se uputio sa obitelji na rad u Njemačku. Kad je ocu predložila da ga smjesti u obližnji starački dom, samo je odmahnuo rukom i rekao:
– Ne budali, dijete!
Našla ga je u voćnjaku. Bio je krasan proljetni dan. Snažni miris behara zapuhnuo ju je i prije nego je kročila na putić koji vodi ka ulazu na imanje.
Starčić je sjedio u stolici od pruća, u sred vrta, pored starog bunara. Onako sitan, izgledao je izgubljen u toj raskošnoj ljepoti. Nema što nije cvjetalo u voćnjaku njenog djetinjstva, od šljiva, jabuka, krušaka, trešanja do oraha. Voćnjak je tako bogato i raskošno i rađao da su uvijek s jeseni pravili rakiju, pekli pekmez, sušili voće, pravili baklave i štrudle od oraha. A i dijelili. Ko god je umoran sišao sa vlaka na Han Kompaniji, i kretao se u pravcu sela u brdima morao je proći putem pored kuće njihove kuće. Dijana se sjećala da bi otac i majka svakoga ugostili.
U ona poslijeratna vremena, šezdesetih godina prošlog stoljeća, ljudi su ili pješačili ili sjedili na konjima, drugog prijevoza nije bilo. Djeci je valjalo pješačiti nekoliko kilometara do škole, a odraslima isto tako do posla. Mala pauza usput bi uvijek dobro došla. Kod Dijanine kuće, naravno. Tek poslije koju godinu počele su nicati i druge kuće u blizini njihove. Malo pomalo, njeni stričevi su sa ženama svi ‘sišli’ u dolinu, i napravili kuće kraj njih. I tako, malo pomalo, izraslo je selo.
– Hajde Stanko na rakiju! Odmori, zvao bi njen otac. Ili Dijanina majka bi mahala iz voćnjaka prolaznici iz dalekog brdskog sela:
– Hajde Merima, svrati na kavu, ima i pita, spusti to što nosiš, napij se hladne vode iz našeg bunara, govorila bi.
– E, vala i hoću Danice. Nema vode kao što je ova iz vašeg bunara, uzvratila bi Merima pijući iz bokala. I skoro da nije bilo Srbina ili Muslimana iz Tolovića, da nije sjedio u ovoj bašti i družio se nakratko u razgovoru sa njenim roditeljima, da nije popio vode iz njihovog bunara.
Nekad bi se to ‘druženje’ pretvorilo i u noćenje jer bi Stanka ili Stojana oborila njihova domaća, ljuta šljivovica, pa bi se ljeti zavalili u voćnjak, i ‘malo odspavali’, a zimi je bila dobra i sećija u šupi.
– Divno miriše ovdje. Raj Božji! divila se Dijana , smještajući se pored oca na stolicu od pruća.
– Da, a prije pedeset godina je ovdje bila pustoš, šuma. Još pamtim vremena kad su, ovdje na putu zimi sjedili vukovi i sačekivali ljude. Tvoja mater i ja smo bili prvi koji smo se naselili ovdje, iskrčili svu tu šumu, zasadili ovaj voćnjak, a iza kuće posadili luk i krompir…Kao neki pioniri!
– Baš kao neki pioniri, smijala se Dijana.
– Hoćeš da čuješ jednu priču? Upita je on nudeći joj metalni lončić sa kamilicom.
– Kako ne, oče. O čemu se radi?
– O tebi i meni.
Ona ga pogleda s čuđenjem, pa reče:
– Svakako, da čujem!
– Jedan mladi, siromašni otac, bio je upravo navršio 33 godine, šezdeset i neke u prošlom stoljeću. Imao je troje djece. Imao je malu kćer, princezu jedinicu. Jednoga dana, kad se vratio s posla zatekao je ženu kako kleči kraj dječjeg ležaja. Plakala je tiho, sklopljenih ruku.
– Već je poplavila, kršila je ruke. Da upalimo svijeću?
– Ne, ženo spremi mi zdrastvenu knjižicu i nešto novca. Umotaj dijete dobro! Uhvatiću prvi vlak koji dođe. Za Travnik ili Sarajevo, svejedno. U kojem pravcu prije naiđe.
Kad je stigao na željezničku postaju, koja se nalazila odmah ispred drvnog poduzeća ‘Impregnacije’ vlak je upravo ulazio u stanicu. Išao je u pravcu Sarajeva. U ta vremena, niko nije imao telefona. A zvati bolnicu bilo je nezamislivo. O autima su stanovnici te male srednjobosanske varošice mogli samo sanjati. Radio je bio jedini prozor u svijet…
Ušao je u vlak, sjeo na drvenu klupicu…i držao svoje dijete u naručju. Bilo je ljeto i Ćiro je veselo fijukao dolinom Lašve, kroz zelene šume i brežuljke. Dijete je teško disalo, ali i to je bilo nešto. Disalo je!
– Ovo dijete mora živjeti! Mislio je i ljuljajući je nježno i šaputao joj je:
– Ne predaji se, diši.
Poslije čitave vječnosti, kako mu se činilo, stigoše u Sarajevo.
Uze prvi tramvaj za bolnicu…
– Došli ste u zadnji čas, reče mu doktor. Dijete boluje od Hepatitisa B. Ostaće u bolnici. Vratite se po nju za desetak dana.
I… spasi se djevojčica. To jest ona, Dijana.
Nije mogla vjerovati, nije znala tu priču. Nije se mogla sjetiti da je ikada bila bolesna. Ustala je i zagrlila ga sa suzama u očima.
– Pa da, poslije toga više nikada nisi bila bolesna.
– O čemu si mislio ta dva tri sata vožnje vlakom?
– O čemu? Pa o tome da ti moraš živjeti! Da nikad nije završeno, dok se ne predaš. A, ti se nisi predala.
– Ni ti, oče.
– I to nije bilo sve, nesreća nikad ne dolazi sama, reče on.
– Šta, zar je bilo još nešto gore?
– Da, ostavio sam te u bolnici u Sarajevu, vratio se kući, tvoja mater i braća bili presretni da si preživjela… a onda sam ja nagrabusio.
– Nagrabusio?! Nisi se valjda kurvao, nasmijala se
– Ma, ne dijete drago, zar pored tvoje matere, onakve ljepotice?!
Evo ovako je to bilo. Prošlo je više od petnaestak godina kako se završio Drugi svjetski rat i bilo je opće siromaštvo, ali ipak su svugdje djeca nicala kao gljive poslije kiše. U pet godina mi smo dobili već troje. Tek smo bili sagradili kuću u šumi. Bolje reći, gdje je nekada bila šuma. Tri godine smo tvoja mater i ja svojim rukama krčili šumu da bi dobili kakav takav plac za kuću i posadili krompir.
Bili smo prvi koji su se spustili iz gornjeg sela u tu dolinu, napravili kuću, pravi pioniri iz američkih filmova. Bez struje, sa lampom na gas. Ali bili smo neizmjerno sretni! Imali smo konačno svoju kućicu i slobodicu. Oslobodili smo mjesto u očevoj kući na brdu, za moju braću, sad su se i oni mogli oženiti. Dali su nam jednu kravicu, koju smo jednostavno svezali za hrast, pored naše nove kuće.
Ipak smo sad bili bliže Han Kompaniji, gdje je bilo poduzeće prerade drveta ‘Impregnacija, gdje sam bio i zaposlen. Bili smo također bliže cesti, crkvi, školi i željezničkoj stanici. Imali smo u blizini potok, koji je bio dobro poslužio za gradnju kuće, za kravu napojiti, ali nismo imali pitke vode.
Bacio sam se na kopanje bunara. Nakon devetog metra pojavila se voda. Izbušio sam devet metara duboku rupu promjera devedeset centimetara. Odlučio sam ga sam lijepo kamenom ozidati, onako amaterski. Pomalo, svaki dan poslije posla… Skupio sam dosta kamenja sa obližnjeg potoka, kupio nešto cementa i pijeska… i počeo.
Tvoja bi mi mater spuštala kamenje pomoću čekrka i debelog lanca, na čijem je kraju bio obješen sepet**na željeznoj kuki. Trebalo je dosta snage i umješnosti polako i ravnomjerno odmotavati lanac čekrkom i spuštati teret, koji bi ja doli dočekao, izvadio kamen po kamen, a ona onda okretala čekrk unazad i vraćala prazan sepet gore. I tako nekoliko puta tokom dana. Nakon dva tri dana bila je već umorna, bio je to težak posao za jednog muškarca a kamoli za jednu ženu. Ali takav je onda bio život …
Doli sam miješao vodu, pijesak i beton i kamen po kamen ugrađivao u okrugli promjer bunara.
Posao je išao sporo, ali ipak sam napredovao. Treći dan dođe moj otac, tvoj dido.
Sišao je iz Gornjeg sela, donio djeci i snahi malo voća i radoznalo se vrtio oko bunarske rupe i zagledao u dubinu, odakle sam mu veselo mahao… Ponudio je pomoć i poslao tvoju mater da se odmori. Kad je drugi put počeo spuštati sepet pun kamenja, bio sam sagnut, zidajući. Sjećam se samo nekog čudnog zvuka… nešto je šištalo kroz zrak… i nije me više bilo!
Ovo je bilo prvi put da je govorio o tom dogadaju. Vrlo brzo se taj događaj pročuo u svim okolnim selima i čak se našao u ‘Našoj riječi’, lokalnom listu. Možda ne zato što je ta nesreća bila posebna, nego što je akter preživio! Naravno da je Dijana puno puta slušala ovu priču od majke, ali sam otac je već pedeset godina odbijao o tome bilo s kim razgovarati. Nastavio je priču:
Kad je dido shvatio da se sepet pun kamenja, velikih kao ljudska glava, otkačio i silom gravitacije poletio u dubinu, nagnuo se i vidio užasnu sliku. U trenutku kad mu je sin bio na koljenima, nagnut u blatu miješajući cement i pijesak, ugledao je kako se svom silinom i težinom sve to doli stropoštalo na njega sagnutog. Počeo ga je zvati, ali se odozdo više ništa nije čulo. Ni micalo. Onda je dido tako strašno počeo vrištati i vikati :
– Ubio sam ga, ubio sam ga!
Ali u toj divljini nije bilo nikoga. Samo tvoja majka, koja se u kući bavila tvojom malom braćom. Kad je čula didino zapomaganje istrčala je iz kuće i užasnuta gledala u njega. Odmah je sve shvatila. Sabrala se, nije gubila ni minutu. Nije u to doba niko imao telefonu kući, nego samo poduzeća. U trenutku se odlučila i viknula didi:
– Otrčaću do ‘Impregnacije’!
I trčala je ta mlada žena, trčala bosa, oko dva kilometra, tražeći pomoć, shvativši da je život njenog muža bio u njenim rukama. Jedva je došla do daha kad je stražar zaustavio na ulazu ‘Impregnacije’. Samo je vikala isprekidano:
– Ambulanta… nesreća… bunar!
– Pričala mi je tvoja majka kasnije da nije prošlo ni deset minuta, a kraj nje se stvorila ambulanta koju je poslalo vojno poduzeće ‘Slobodan Princip Seljo’. Samo, materi nikad nije bilo jasno, kako su se kraj bunara tako brzo našli didini susjedi iz Gornjeg sela. Kad se vratila s ambulantom svijet se već okupljao oko bunarske rupe, završio je.
Znala je kako se priča završila. Kad su joj oca izvadili iz bunara bila je to smrskana krvava masa. Ali je davao znakove života. Silina udara u potiljak izbila mu je sve prednje zube kao nekom čarolijom. Odvezli su ga u najbližu bolnicu u Travniku. Spasio ga je vojni kirurg. I njegova mladost i snaga.
Kirurg, porijeklom Slovenac, bio je po partijskoj direktivi raspoređen da spašava živote ljudi u Lašvanskoj dolini, a očekivalo se da poučava i mlade snage u bolnici. Mnogi doktori, učitelji, inženjeri, geodeti i drugi kadrovi bili su raspoređeni u Središnjoj Bosni zbog naglog razvoja vojne industrije. Morao je ovaj čovjek biti vrstan stručnjak (vjerovatno školovan prije drugog rata u mrskoj Njemačkoj), kad je ovakvog pacijenta vratio u život, skrpio ga, više puta mu operirao glavu i leđa, vratio kosti na mjesto, zagipsao ih…onda je počela duga, duga bitka za ozdravljenje. Pacijent je dobio nove zube, bila je to teška revalidacija, morao je ponovo učiti govoriti, hodati, jesti. Dido se do svoje smrti osjećao kriv, iako su ga svi tješili i govorili mu da nije bilo do njega. Nego do kuke!
Sjedili su Dijana i otac zamišljeni neko vrijeme, pijuckajući domaću kamilicu, a onda će on:
– Zamisli, ti si ležala u bolnici u Sarajevu, a ja istovremeno u Travniku! Samo, ti si se brzo vratila kući, a mene nije bilo ni kad je snijeg pao, ni kad je proljeće došlo. Tek u kasnu jesen vratio sam se kući, kao prebijen pas. Imao sam na potiljku ulegnuće, mogla je dječja ruka stati’.
– I, ko je završio bunar, sjetila se
– Kako ko? Pa ja! Gdje sam onda stao, tu sam kasnije nastavio.
– Nepobjediv si, oče! nasmijala se ona.
– Ne, ne on je nepobjediv. Pokazao je prstom prema bunaru.
– On je tamo pedeset godina i još nas napaja, stajat će tamo vječito, a ja ovdje još malo!
Bacila je pogled na bunar. Sve ove godine otkako su imali vodu u kući, otac i majka su se brinuli da su željezna vrata na njemu dobro zatvorena ili pod katancem. Zbog djece. Tako je bilo i sada.
– Da oče, doista, on je junak ove priče, on je princ ovog voćnjaka!
Ušla je u kuću napraviti limunadu. Stavila je i tabakeru na tacnu, da ga iznenadi. Ali, mislila je , zapravo on previše puši u zadnje vrijeme. Preživio je rat, ali je otada drukčiji. Sin mu je poginuo. Njegov miljenik. Pogotovu je postao šutljiv i povučen od prošle godine, otkako nije bilo njegove Danice. On je bio sam i depresivan. Moraću ga češće posjećivati.
Izašla je iz kuće sa tacnom u rukama. Nije bio u voćnjaku. Stolica od pruća bila je prazna. Pogled joj pade na bunar. Vratašca na njemu su bila širom otvorena… Obuze je užas, tacna ispade iz njenih ruku, potrča ka bunaru… vrisnu… i pade na koljena pred njim…
…
Nepoznate riječi:
Sećija – riječ turskog porijekla, mali otoman, ili široka, niska klupa pored zida pokrivena ćilimom koja služi za sjedenje ili spavanje.
Sepet – riječ sepet je turskog porijekla, korpa pletena od pruća. Sepet je bio prije u svakom seoskom domaćinstvu nezaobilazan rekvizit. Bio je vrlo jak i služio je za mnoge namjene, većinom kao posuda za voće i povrće, kukuruze, krompir, prenošenje drva i sl.