NAJLJEPŠI BOŽIĆNI POKLON

piše: Ante Skazlić
Šime je i deseti dan sjedio sam za stolom, u kutu tvorničkog restorana jedeći zadnje ostatke doručka.

Bio je zbunjen, o glava mu je pucala od buke strojeva i razgovora ostalih radnika na njemu nepoznatom jeziku. Za trenutak bi ga obuzeo prezir rema rođaku Juri, pomogavši mu da dođe na rad u Njemačku, grad Singen, zaposlivši ga u tvornicu elektromotora, a potom ga pustio da se sam snalazi kako zna i umije.

Svjestan je bio da su to prvi dani i da nije lako, sjetivši se prijatelja iz djetinjstva Karla i Bože, kao i ostalih koje je život odveo u daleku Australiju i Kanadu i da i oni s tugom proživljavaju svoje prve dane.

Bacio bi poneki pogled kroz zamagljeni prozor gledajući velike pahulje snijega koje je vjetar nosio zrakom, što ga je vratilo u dane kada je osjetio svu njegovu ljepotu i surovost, dok je bio u vojsci u Tolminu, malom gradiću podno Alpa. Bio je to njegov prvi pravi susret sa snijegom, mada je nekad znao pasti i u njegovom mjestu, ali ga već sutradan ne bi bilo.

Sve je to u njemu izazivalo neku sjetu, a ponekad se jedva susprezao da mu neka suza ne krene niz umorno lice. Povećeg stasa i crne kovrčave kose, odavalo ga da ne pripada tom germanskom narodu, koji se hladno odnosi prema strancima, a naročito koji dolaze s tog djela Balkana. Najlakše mu je bilo dok je radio za strojem, nastojeći biti maksimalno skoncentriran. Samo bi ponekad pogledao prema susjednom stroju za kojim je radio postariji radnik, vidno oštećenog lijevog ramena dok bi se ruka nekontrolirano klatila uz tijelo. Često je razmišljao kako li je nastradao, poželjevši ga i upitati.

U garsonijeri, u kojoj je stanovao, nalazila se na kraju ulice Sankt-Stefan-Straße i bila je udaljena pola sata pješačenja do tvornice. Često bi Šime pješačio i više, ovisno što bi mu privuklo pažnju, pa bi se iz znatiželje zadržao.

Prvih nekoliko mjeseci Šime nije izlazio vani u slobodno vrijeme već se uhvatio učenja njemačkog jezika, znajući da mu o tome ovisi budućnost i opstojnost u novoj domovini, a onda je u prizemlje zgrade došao stanovati Mirsad, rodom iz Bjeljine, istočne Bosne, zaposlivši se na baušteli. Počeli su skupa izlaziti u centar grada diveći se njegovoj uređenosti i kulturi naroda. Svratili bi poslije dugih šetnji u pivnicu pričajući događaje iz rodnog kraja liječeći tako nostalgiju, Mirsad za svojim brjegovima, a Šime za svojim živopisnim selom, jednom od većih u Ravnim Kotarima, gdje ljudi stoljećima teškom mukom otimaju prirodi svoj kruh svagdanji.

– „Jadan ne bio bolan, tek sam zaradio prvu plaću, a moj babo piše da mu pošaljem koju marku i da ga ne zaboravim.“

– „Ja tih problema nemam“ – tiho je rekao Šime s uzdahom.

Nakon druge godine Šime je solidno svladao čitanje i pisanje njemačkog jezika, što mu je otvorilo drugi pogled na svijet i normalnu svakodnevicu, ne doživljavajući više sebe kao tužnog i nesretnog mladića kojemu će stroj za kojim radi biti jedini prijatelj. U grad su počeli stizati gastarbajteri iz njegove Dalmacije, od kojih se nije razdvajao pomažući im prvih dana njihovog dolaska, zbog čega su ga izuzetno cijenili govoreći mu da im je otac i majka.

Brzo je bio prepoznat po dobrom radu i zalaganju, skoro, pa je svakodnevno prebacivao normu, zbog čega je bio oslobođen noćnih smjena. Zarađenim novcem kupio je auto, a često bi od ušteđevine poslao stricu Josipu s kojim je odrastao i koji ga je suznih očiju ispratio u svijet.

Šime je i dalje ponekad bacio pogled za susjedni stroj gledajući suosjećajno nakrivljeno rame tog postarijeg radnika Daniela, za čije je ime poslije saznao, koji je bio šutljiv i malo bi s kime razgovarao. Ponekad bih na sebi uhvatio njegov znatiželjni pogled kao da ga želi upitati: „Odakle je tebe dobri vjetar donio ovamo?“.  Jednog ljetnog dana, u popodnevnoj smjeni, dok je većina radnika bila na godišnjem odmoru, taj radnik je sjeo za njegov stol za vrijeme pauze, upitavši ga odakle je. Kada mu je odgovorio, žurno je ustao napustivši restoran. Kada se po završetku pauze vratio za stroj, Daniela nije bilo. Idućih dana se raspitivao za njega, ali nikakvog odgovora nije bilo, da bi čuo nakon mjesec dana da je pošao u mirovinu. Čudak, mislio je.

Šime je živio uobičajenim gastarbajterskim životom, subotom bi odmarao, a nedjeljom bi išao na svetu misu u crkvu sv. Petra i Pavla. Tako se jedne nedjelje početkom svibnja upravo vraćao sa svete mise, kad je sjeo na klupu, na šetalištu uz rijeku. Divio se ljepoti rascvalog proljeća i šetačima na čijim se licima ocrtavala sreća i opuštenost. Kad je naišao mladi bračni par s dječakom, nešto ga je u grudima steglo, nešto što je pohranio u skrovitom mjestu svoje ranjene duše. Poželio je i on biti dječak, pa da ga otac vodi za ruku, da osjeti ljubav barem za trenutak. Gledao je za njima razmišljajući kako će i on imati jednog dana svoju obitelj i da će biti dobar otac. Nije se samosažaljavao već je gordo išao kroz život, a majčine zadnje riječi izgovorene na samrti: „Sine, idi uspravno kroz život i nikad s usana ne odbaci ime Božje.“, bile su mu kao svjetlo u tami, kao san umornom putniku.

Šime nije upoznao oca Mijata, kojeg je vihor Drugog svjetskog rata zameo ne vrativši se kući i supruzi Luci koju je ostavio trudnu s njim. Kao i mnogi mladi iz njegovog kraja pristupio je dragovoljno u Hrvatske oružane snage. Luca je sama podizala Šimu vapeći Boga da joj vrati njenog ratnika ili da čuje bilo kakav glas o njemu, a onda ju je jedne zime pokosila teška upala pluća, ostavivši svog jedinca sa tek napunjenih šesnaest godina. Šime je nastavio živjeti s očevim bratom i sve bi tada dao da može zazvati očevo ime. Često se potajno raspitivao gdje mu je otac skončao, jedni su mu govorili da je na Bleiburgu, a neki drugi da je u Srijemu kod Šida na Križnom putu, što mu je stvaralo još veći prijepor.

Jedne večeri susjed Marko mu je rekao dok su sjedili za ognjištem, a olujno jugo najavljivalo kišu:

– „Dite, moje, i sam sam bio sudionik tragedije tog nesretnog rata, bilo je to vrijeme kad je hrvatska mladost padala na ratištima kao snopovlje, ni kiša, ni vjetar ih nisu uspjeli oplakati koliko ih je bilo, samo su ih magle omatale u zaborav. Budi pametan; još te mogu i prijaviti vlastima, pa će te baciti u tamnicu.“

Šimi je dosadio samački život, toliko daleko od kuće, pa je oženio Anu u koju je bio zaljubljen još dok su skupa išli u osmi razred. Ubrzo su dobili dvoje djece, Marina i Tomislava, a kući bi išli samo ljeti, štedeći novac za stan jer je bio skup podstanarski život.

Svake godine za Božić bi Šimina tvornica dijelila poklone štićenicima doma za umirovljene i nemoćne osobe. Kao jedan od boljih radnika dopala ga čast da ima baš on te godine uruči, što je s radošću prihvatio. Odmah po dolasku u dom vidio je živote tih osoba nalik na kasnu jesen. Odjednom je stao kao ukopan kada je među njima prepoznao onog istog radnika za susjednim strojem, ozljeđenog ramena čije je i ime već zaboravio. Viši od svih, bio je lako uočljiv. Gledali su se nekoliko trenutaka, a onda je starcu kliznulo nekoliko suza niz blijedo uvenulo lice, pokušavajući ih obrisati s onom istom rukom što se klatila niz tijelo. Tiho je rekao, na tečno hrvatskom jeziku: „Znam čiji si i odakle si, u to sam se uvjerio kad sam onaj dan sjeo za tvoj stol u tvorničkom restoranu.“, te ga poveo na kat u svoju sobicu.

Marinko ga je u čudu gledao dok su išli stubama, ne vjerujući što se dešava. Sjeli su za stol koji se nalazio u kutu sobice s pogledom na zaleđenu rijeku, a onda je starac nastavio.

– „ Ja sam Dane, Dane iz Like, samo što me ovdje zovu Daniel. Kada sam se u tvornici raspitao za tvoje prezime, svaka je sumnja nestala, ti si sin mog bivšeg suborca Mijata, ali smo ga zvali i Mićo, isti si on, kao da njega vidim pred sobom.“

Marinko ga je i dalje gledao čudno, a srce tuklo od uzbuđenja kao da će iskočiti.

–  „ Je li to moguće, da ste Vi bili s mojim …?“, Šime nije ni izrekao do kraja misao, da bi Dane nastavio.

– „ Da, ja sam s Vašim ocem bio u istoj jedinici hrvatske vojske. Isti smo dan pristupili, njemu je vilo dvadeset a meni dvadeset i jedna godine. Bio sam mu pomoćnik na mitraljezu, a držali smo obranu Gospića i srednjeg Velebita.“

– „ Pričaj mi o ocu, toliko sam tugovao sve ove godine ne znajući ništa o njemu.“, govorio je Šime drhtavim glasom.

– „Bio je discipliniran, smjel i hrabar, pa smo mu znali često reći da je pravi velebitski vuk. Uvijek nam je dizao borbeni moral mudrim savjetima i izrekama. Imao je rukopis, bolje reći krasopis pa je nekad bio i pisar za potrebe jedinice…“, za trenutak je zastao, okrenuvši glavu na drugu stranu skrivajući suze u očima i kao da priziva uspomene na te dane, a onda nastavio.

– „ Rado je pričao o budućoj državi za koju smo se borili i o tvojoj majci koju je ostavio, trudnu s tobom.

Kasne jeseni 1944. godine, kad su se vrhovi Velebita počeli bijeliti od prvog snijega, u smiraj dana smo se nalazili u prvim brdima iznad Selina, nadomak kanjona Male Paklenice, dok smo se s hranom vraćali na Libinje, presreo nas je velik broj neprijateljskih vojnika. Bio je to pravi vatreni okršaj, meci su fijukali sa svih strana.

Mićo i ja smo bili iza jedne stijene, pružajući im otpor, čekajući da se spusti mrak, što bi nam znatno olakšalo trenutnu situaciju. Nadajući se skorom spasu, zasula nas je kiša metaka . On je bio ranjen u obje noge, a ja u rame, od čega su vidljive trajne posljedice. Nismo se predavali već smo i dalje pucali, a njemu su se čizme punile od silnog krvarenja. Za trenutak je zastao izvadivši potom medaljon sv. Ante koji mu je otac dao na rastanku i pružio mi ga.“

– „ Uzmi ga i neka te čuva, a sada idi, povlači se, spašavaj se, za mene je kasno!“, govorio je glasno kao da želi nadjačati pucnjavu.

– „ A ne, ne, neka skupa izginemo, nisam se dao a onda je okrenuo mitraljez prema meni, naredivši mi da se spašavam. Trčao sam uz brdo ne osjećajući bol u ramenu već sam samo slušao štektanje mitraljeza. Ostao sam naslonjen na veliku kamenu gromadu osluškujući samo sablasnu tišinu želeći čuti Mićin mitraljez. Bio je to njegov kraj. Krenuo sam dalje, gušeći se u suzama. Suborci su mi previli ranu, a kad sam došao u moj zaselak, Bukov Dolac, zatekao sam zgarište i pobijene starce, među njima i roditelje, bio je to neprijateljski krvavi trag koji su ostavili za sobom. Zbog nezacijeljene rane, nisam bio više sposoban za borbu pa sam ubrzo prebačen u Njemačku, gdje sam izučio za tokara.“

Šime ga je gledao ne trepnuvši, želeći pitati puno toga, ali mu se činilo da mu je ovaj starac sve rekao, sve ono što mu je tolike godine pritiskalo dušu. Bio je to za njega najljepši božićni poklon kojeg je mogao dobiti od tog nepoznatog starca u čijim se tužnim očima zrcali tuga za njegovom kršnom Likom.

– „ Znadu li vaši da ste ovdje, jeste li im se ikad javili?“ , bio je Šime znatiželjan.

– „ Javio sam se jednom rođacima u Gospić. I ja sam bio u roditelja jedinac kao i ti, imao sam starijeg brata Luku kojem je bilo deset godina kada se smrznuo u snježnoj mećavi.“ , dok je govorio grudi su mu se nadimale od tuge, a usne sušile, da bi potom nastavio: „ Nisam se nikad ženio, bio sam vjeren djevojkom Marom iz susjednog sela, ali nam nije bilo suđeno, rat nam je svoje presudio. Jednom kad svane sloboda u našoj domovini, doći ću da mi se umorno tijelo odmori, a duša napuni ljepote moje rodne Like.“

Zatim je naglo ustao i iz ormara izvadio onaj isti medaljon sv. Ante, te ga predao Šimi.

Šime je sa suprugom i djecom često posjećivao Danu u domu pozivajući ga nedjeljom na ručak, a onda je nakon dvije godine u osvit slobode u Hrvatskoj zauvijek sklopio oči dok su na nebu treperile zvijezde tuđeg neba.

U kasnu jesen, kad zabijele vrhovi Velebita, Šime svake godine pođe u brda iznad Selina i spusti stručak cvijeća kod one stijene kod koje je jednom davno u smiraj dana štektao mitraljez njegovog oca.