Joso Špionjak
Sudbina se teška o vrat ljudski vješa
i široku sjenku na život nam baca.
Gle, grabljivac kruži iznad novog leša,
uslijedit će salve smrtnih poljubaca.
Neizvjesnost opet pravi novi pir,
ja kroz snove teške sad putujem noću.
Htio bih odletjet daleko u svemir,
da pronađem lijek za prokletu zloću.
Kako li je ptici u kavezu čvrstom,
gdje dan gubi svake čarolije sjaj?
Iz zabave netko pokazuje prstom –
umjesto slobode ja ti nudim raj!
Susrećo sam ljude žuljevitih ruku –
oni nikad nisu govorili mnogo.
A i takve što se brzo preobuku,
da potlače ono jadno i ubogo.
Oluja sjećanja pročešljat će dane,
osvijetljen će biti i najmanji kut.
Sunce će na nebu ponovno da grane,
crtajuć na vodi pozlaćeni put.