tekst: Štefica Vanjek
Već više od mjesec dana čučim doma. Sve je bilo super dok nije zafijukala ova zakašnjela zima. Tko zna tko ju je i gdje zadržao pa se sada udostojila doći, uništiti procvale voćke, cvijeće i nas starce iz dvorišta, tko ih ima, natjerati u kuću.
Za toplog vremena rovala sam po dvorištu i što treba i što ne treba, čak sam ponovo željela napraviti vrt za nas dva starca da imamo svoje povrće, mislim da će to nakon ovog zla biti i nužno, samo me muči kako ću ga plijeviti, em mi ne da trbuh, em mi ne daju koljena. Mislim da ću iskoristiti kompost koji sam godinama gomilala u kutijama na povišenom da ga ne mogu tamaniti puževi, jer su mi prije uništavali sav uložen trud sto posto, a i neću morati čučati kod pljevljena.
Mislila sam da je ova moja stražnjica strašan problem za koljena, sada sam se uvjerila da to baš i nije strašan problem, koljena mi u ovoj situaciji i ne trebaju, a jastuci od starke dobro dođu da mogu izdržati dulje za kompom. Još malo pa će nas djeca voditi na uzici da udahnemo zraka, a čitajući novine to bi i trebalo zbog nerazumnih pojedinaca.
Ne znam kako ovi sa samim kostima bez imalo sala uopće mogu izdražati pred kompom jer mene počne ova moja žuljati već nakon sat vremena, a vidim ima nas mnogo tako da ponekad i internet zašteka, svi imaju profile manekena.
Kada me spopadne grč od sjedenja tražim smjenu na trosjedu, ako je slobodan, ako nije ostaje mi dvosjed, a što drugo. Za rasturiti ormare i isprobati sve što ne mogu obući, reviše je hladno, a uvjerena sam da bi nakon te radnje ormari ostali prazni, ionako ću nakon ove karantene morati to činiti ponovo.
Do smjene na trosjedu doslovce se moram boriti, pa tko jači taj kvači, spametio se moj muž ni ne miče se sa njega da ga ne podlegnem. Dobro je još se nismo počeli jezicima doslovce gristi. Nema depresije, samo pomalo apatije pa nam se i ne svađa. U spavaćoj sobi je kao na sjevernom polu i pingvinima bi bilo tamo hladno pa nej dem u nju po danu jer me groznica od pomisli na hladnoću trese, mogla bi umisliti da me ulovila korona i postati hipohondar, idem u nju samo spavati navečer kada ju stemperiramo.
Jelovnik sam maksimalno prilagodila specijalnim uvjetima pa kuham raznovrsno, jedan dan grah čušpajz, drugi dan zapačeni grah, treći grakaša, pa ispočetka dok se grah ne utamani, o posljedicama te prehrane neću ni pisati, ali svako zlo za neko dobro pa se često kuća provjetrava, onda slijedi sarma par dana. Kaže neki sveznalica u Saboru da se korona liječi Ce vitaminom, a ne, ne, nisam ja takva naivčina da bi išta istom povjerovala, a nije ni moj muž lajbek da ne zna da se Ce vitamin uništava kuhanjem samo radi mira u kući šuti. Meni je to samo razlog da se sarma mora sva pojesti, onda slijedi gulaš dva dana, pa pečeni krumpiri bez mesa, samo salata, i tako redom dok na red ne dođu zgledanci kada počistim frižider i ledenicu.
Mjesila bih i ja svašta ali nemam germu jer ju je ona savjesna gospođa uz tonu brašna opelješila. Sve mi se čini da ću ako ovo ne počne stagnirati ipak morati u kupovinu, sva sreća pa sam opremljena kojekakvom zaštitom, ako treba izvući ću i sinovu gas masku iz vojske koja stoji spremljena. Popis neophodnog puni se već sada kako se ne bi muvala po trgovini nepotrebno, ma ipak ću poslati kćerku da to obavi umjesto mene da me nebi ljudi gledali poprijeko bez obzira što nisam u samoizolaciji, ali radi sebe i ovih grba na leđima koje sam naslagala.
Ovo čudo od korone već i sanjam noću kako me proganja kao čudovište,sva sreća pa mu svaki puta umaknem buđenjem, zahvalna sam mjehuru koji me često u noći probudi. Mislim da je ova zima dovoljno pokazala pravo lice sada bi se mogla i ona povući u samoizolaciju, a proljeću prepustiti prijestolje.
–
Već molim i Boga da preskoći i proljeće i odmah pošalje ljeto sa temperaturama do četrdeset stupnjeva da ubije ovu pošast što je svijetom zavladala pa makar i jezik plazila kao pas od vrućine. Obećavam, neću se žaliti.
Hoću smjenu meteoroloških uvjeta, hoću smjenu korone, napisala bi da hoću i smjenu muža ali nisam sigurna kakvog bi se zaraženog zapomogla i kako bi ga morala dadiljati, neka meni moga na trosjedu; njegujući njega već sam doktorirala. Ma hoću smjenu uopće svega – “HOĆU VAN“, ne nisam za luđačku košulju još, zato urlam riječima.
Potres i druge nedaće ostavila sam za neku drugu ozbiljniju priču ali suosjećam sa svima koji su nastradali.