(Potresna poezija)
Igor Divković
Rigoleto
Čitam te,
božanstveno,
kao što je,
u ono vrijeme
kada se, zbilja,
božanski čitalo,
svevišnji
čitao
najdražu pjesmu,
iz najdraže knjige
ljubavne poezije,
iz svoje, prebogate,
nebeske, bogoslovne biblioteke.
Listam te,
čedno,
kao prvašić
bukvar,
kao ministrant
molitvenik,
kao grješnik
brevijar iskupljenja.
Gorko si slatka
kao kakao,
daleka
kao Makao,
kao Mindanao.
Žvačem te,
missice svemira,
studiozno, lagano.
Znano je svima,
čak i slabašno informiranima,
da si prekomjerno
otrovna,
ah gorka
i da sve što ću,
žvačući, shvatiti,
jest to
da ću te cijelu
povratiti.
Čudotvorka
Sve je isto
kao i prije,
isto sunce,
mliječni put,
pod kapom
nebeskom
ista glava,
zelena trava,
maslačak žut
Sve je isto
kao i prije,
djeca se
rađaju,
cvjeta cvijeće,
pije se ista
rahatluk kava,
kasno se liježe,
do podne spava.
Slatka si
kao i prije,
kao i prije si
k’o pelin gorka.
Svijetliš u
mraku,
zamračiš dan,
kao i prije si
čudotvorka.
Kolačić neizrecivog
Ako
kaniš kazati
nešto
o inventuri svog srca,
o introspekciji svoje duše,
rađe mi,
umjesto toga,
gricni uho,
lizni mi vrat,
naježit ću se,
nasmiješit ću se,
zatreperit ću kao
vlat.
Ako
osjetiš
da ti se ljuljačka misli
njiše na vršku
jezika,
zibana vrelinom daha,
rađe, umjesto cvrkuta,
zagrli svog samaritanca,
približi se torzu
svog bosanca,
najbolji izbor je
ruka u ruci,
privij se,
primakni se,
privuci.
Ako,
u namjeri za procvjetaš
svojom dražesnom
ženskom
elokvencom,
ponoviš,
ono,
o riječi
i o početku,
kimnut ću glavom,
promrsit ću ti kosu,
poljubit ću ti kolačić
nosa,
naposljetku.