Igor Divković
Požuri polako
I tako zvjezdurine.
I tako mjesečuljak,
I tako svemiruljak,
života,
vrtuljak. I tako selo.
I tako grad.
I tako mi,
evo,
sad.
I tako ovako.
I tako onako.
I tako brzo.
Ah tako
polako.
I tako minute…
I tako sati…
I tako se
klatno
beskrajno klati…
I tako ovako.
I tako onako.
Eh,
brzić pužić
žuri polako.
Pozdrav svemiru
Skoknimo, malčice,
odavde onamo,
život je kretnja,
to dobro znamo.
Vrludajmo, malčice,
tamo – amo,
život je igra,
to svi znamo.
Zeričak zaronimo.
Mrvičak poletimo.
Zagrlimo svemir,
ako mu doletimo.
(Pre)Veliki Recepcioner
Liječnici sanjaju.
Sestre spavaju.
CT-i tinjaju
u stand by-u.
Implatat posude
čame
prazne.
Tišine danje.
Tišine noćne.
Tišine razne.
U invalidskim
kolicama
nitko ne sjedi.
Ne leži,
na nosiljkama,
nitko, nitko.
Nikakvog bola.
Nikakvog jauka.
Sretno srce
pliva u krvi,
sve, ostalo,
o bijelom drvi.
Sekunde,
minute,
sati…
On,
osobno,
ordinira
recepcijom.
Niti kog’ primi,
niti kog’ vrati.