Maja Šiprak
Postoje trenuci
nekog nesklada u mojem danu
kao da ponekad
kazaljke preskoče i izbrišu sunce
stvore neku prazninu
od stijenki straha i hladnoće
to su trenuci
kada ne čujem ti glas
ne vidim te
i ne šapućem ti
trenuci kada te toliko trebam
i kada se pojaviš
kao čarobnjak sreće
obasjaš mi dan
zagriješ krv
upijam te u stanice
i zatvaram izlaze
ne puštam te
držim te u sebi
u svakoj mrvi vremena
u kojoj te nema
ostaje bolna praznina
želim s tobom
nizati slike uspomena
u španciru kroz vrijeme
i redati ih
kao podsjetnik našega života