Maja Šiprak
dani sneno putuju
poput oblaka
bez vjetra
lovim ih
i krpam dane
istrošenim
zakrpama nade
čuvam vrijeme
u kojem je tvoje tijelo
bilo hram mojih misli
jedino su tvoji dlanovi
poznavali krajolike
moje puti
tvoje paučinaste misli
prizvale osmijeh
otvarale prostor
zaustavljenog vremena
zauzdanih prostranstava
zapletenih u mojoj kosi
svaka ta misao
neizbrisiv je pečat
na duši
teče i žubori
ispunjava me
bistrinom i punoćom
poput nemirnog poteza kistom
koji oslikava nove krajolike
u tamnoj noći
svi ti pečati
natopljeni tvojim dahom
dišu u meni
tvojim osmjehom
žive u otvorenom prostoru
zaustavljenog vremena
hoće li zakrpa biti dovoljno