Igor Divković
U sedlu vremena
Sam,
u sedlu
vremena,
ja sam
ciganin
svojih snova.
Na putu,
na cesti,
na drumu,
jahač na duge
pruge.
Iza mene je
magla života,
prašina iluzija,
vjetrovi,
kiše,
duge.
Sam,
jašem vrijeme
kako znam,
šešir je moj
posut
zvijezdama.
Dum,
cesta,
put,
manje veseo,
više ljut,
prašnjav do kosti,
lovac na spektar,
sunčeve pruge.
Žut
od mjesečine,
mekan od noći,
ispred mene je
kometa vodilja,
sanjati,
željeti,
moći…
Sam,
sve ću da dam
za tog pegaza,
nebeskog konja,
za lepet njegovih
krila,
kozmički prah.
Ah,
na cesti,
na drumu,
na putu,
u sedlu vremena.
Obzor me zove,
ruke mi pruža,
čeka…
Tiho,
sasvim polako,
otvaraju se vrata
svemira,
ćutim se
samo tako.
Sjediš na kamenu
Sjediš,
na kamenu,
golom dupetom
i golom dušom.
Šumi more,
žmirkaju svjetionici,
diše se kasno ljeto.
Eto,
rekla bi moja
baba Delfa:
„Prođe još jedan dan”!
Koliko oblaka,
toliko ptica.
Sitnica do sitnice
svemir izraste u takvu
veličinu,
u takvu nepojmljivost
da me je strah.
Ah,
da sam ptica!
Ah,
da su mi krila!
Sjediš,
na kamenu,
golim dupetom
i golom dušom,
nosnice ti se šire,
mirišeš mirtu,
moj mladi
mjesec
posipa te
srebrom.
Svibanjski sveci
Kroz cvjetnjak,
proljećem
šaren,
dišeš mirisni med.
Pčele zuje
povrh tučka,
slade se,
u nedogled.
Ne možeš dogledat
livade,
zelenu dušu
trave.
Ne možeš doslušat
žubor potoka,
rijeka,
šum mora od pamtivjeka.
Skrušeni su i svi, tvoji,
svibanjski sveci,
pognute su im
glave,
sred šuštavog šapata
šuma,
sred blaženstva
cvijeća
i trave…