tekst: Štefica Vanjek
Jučer smo muž i ja išli malo provozati auto, kako ne bi zaboravio voziti. I njega je ova korona skoro umirovila.
Odvezli smo se do šume malo udahnuti pravog čistog zraka i pluća provjetriti. Mogu vam reći da su ostala šokirana od toliko čistog kisika. Ostavili smo sva vrata otvorena da i u auto uđe svježi zrak jer je u njemu još bio prisutan smrad farme.
Kratko smo šetali jer mi obadvoje šepavi, ne možemo daleko šumu istraživati. Ali i nemamo baš puno šume jer je toliko devastirana i porušena da više i ne liči na šumu kakvu pamtim, a nisu ovdje građene vjetroelektrane, ili možda će i tu niknuti kakav kompleks nečega gdje će netko dignuti love više u svoj džep nego će biti koristi društvu.
Kako bilo da bilo, neću više u tu šumu jer sigurno neće narasti nova dok sam ja živa.
Vratili smo se u auto, a u autu sve puno kojekakvih buba… Ne onih što postavljaju špijuni nego živih koje nisu pougibale jer nije bilo prave zime. Mi smo sitne ribe i „stoka sitnog zuba“ pa smo bezbrižni što se buba za prisluškivanje tiče.
Znam da mi muž nije ljubomoran, a ni ja, pa nam ne trebaju bube za špijunažu, a i prestari smo za kojekakve avanture.
Smijeh me uhvatio na pomisao što bi sve špiuni čuli da stave bube nama starcima bilo gdje, malo nagluhi svašta naopako čujemo pa imamo razlog za prepirku i prepucavanje, a možda bi nešto naučili o životu običnih penzića sa ne baš velikim mirovinama koji ne barataju sa desecima tisuća eura dobivenih kao mito, a tek nabrajanje boljki i boleština,l ijekova i alternativnog liječenja. Bili bi educirani bolje od liječnika opće prakse.
Slušamo svaki dan trakavicu o bubama, o korupciji, o poštenima i onima drugima. Pitam se koliko ta hobotnica korupcije ima krakova i na njima pipaka, očito dovoljno da obuhvati i privuče kao muholovka većinu onih na imalo većem položaju.
Već se ježim na spomen korupcije i mita, još malo na prste ćemo brojati dužnosnike koji nemaju „putra na glavi“.
Bube u autu smo otjerali sa vrlo malo pitroida, tako ćemo ih i dalje tjerati ako se nastave tople zime. Ali, kako zaustaviti hobotnicu korupcije to je pitanje?
Kako god joj odrežu dio kraka, deset novih naraste. Treba pod hitno oformiti tim stručnjaka koji će pronaći cjepivo kojim bi se to moglo istrijebiti, ali nikako ne dozvoliti da informacije o istraživanju procure do onih koji će biti cijepljeni.
Znamo da za otkrivanje cjepiva za neku bolest trebaju proći godine, pa tako mi ovce koje do kože šišaju nećemo skoro vidjeti da je netko cijepljen protiv korupcije, a do tada više neće ostati ništa za trgovinu.
E moj narode, loše nam se piše. Neću više trošiti vrijeme na ono što ne mogu mijenjati, ili možda mogu uskoro, ali čisto sumnjam.
Odem nastaviti pisati dječji roman jer moji unuci ne mogu dočekati da ga završim pa da ga mogu čitati.