Igor Divković
Silhueta
Nekog jutra.
U nekom gradu.
Pod nekim kupolama.
Ogrnut grimizom.
Zagrljen tirkizom.
Neki, novi, on
sjedi, u društvu
starog njega.
Neki kastrati
kantaju,
s nekog nebeskog
korala.
Tamo i nimfete
vrte pirhuete.
Tamo i anđeli
zrakom lete.
Otvaraju se
neka vrata,
nekog kamenog
hrama,
neka silhueta
levitira nad svjetinom,
nad pukim pukom,
sasvim sama.
Sijelo na mjesečini
Kada je mjesec pun,
naš crni mačak
sjedi,
na panju
iza kuće.
Bura puše.
Šuškaju
vlati trave
kraj suhozida.
Pored našega
crnog mačka
čuči
čučaš,
hrptom naslonjen
na kamen,
rogovima
uronjenim u šušanj,
u šaš.
S vremena
na vrijeme,
čuje se
kako mekeće,
rokće,
škrguće,
dok bura puše,
a
naš crni mačak
sjedi,
iza kuće,
na panju,
uvijek noću,
nikada danju.
Prije svanuća,
susjedov tovar,
zareve,
kau u ono
pra, pra, pra
vrijeme,
dok,
naš pas,
naš kokot
i ćuk na murvi,
šute?
Kad sunce skoči
iznad Mrkuše,
kamen,
na koji je naslonjen
bio,
još je topao,
još mekan,
od mrkog krzna.
Na Velu gospu
Na Veliku gospu
puh’o je jugo.
Malo oblaka,
malo kiše,
pinusi alepensisi
zelene kape.
U sakristiji
kalež,
mantija,
drvene šlape.
Mladi fratar je
mladu misu
spremao dugo.
Na Velu gospu
puh’o je jugo,
revali tovari,
meketale koze,
đavao pekao
pileće srce
na žaru.
Mladi fratar je
mladu misu
spremao dugo,
na Veliku gospu
puh’o je jugo.
Na kraju sela
kapela,
ispod raspela
starice u crnom,
starci,
mekeću koze,
njaču magarci.
Mladi fratar je
prvu propovjed
spremao dugo,
na Velu gospu
puh’o je jugo.