KUDA IDEŠ…?
(posljednji nastavak) 4/4
tekst: Dražen Radman
Moram ti priznati da mi zaista nije lako o ovome pisati jer se tu otvara i niz dodatnih pitanja i potpitanja o kojima bi vrijedilo prozboriti.
No, to onda izlazi iz okvira ovog pisma kojim te želim tek potaknuti na razmišljanje o tome kako je naša neminovnost pronaći ili susresti onaj kriterij koji nije tek puka iluzija, već je živa stvarnost.
Za sada je dovoljno da budeš pribran, strpljiv i staložen kako ne bi olako prošao pored nekih riječi koje bi ti mogle značiti više nego što si se nadao.
Na koncu, htio sam ti reći nešto o ugodi kao glavnom kriteriju kojim se mnogi ljudi vode. Zato izabiru ono što je, na prvi pogled, lakše i lagodnije.
Tako, na primjer, izabiremo lakše i ugodnije ljude koji nas ne će dirati i pitati neugodna pitanja. Time uskraćujemo sebe za iskrenu kritiku i dobar savjet. Ili barem za neku uzbudljivu misao, riječ.
Nadalje, izabiremo lakše poslove, lakša rješenja, lakše odgovornosti, lakše teme i priče, lakše filmove i knjige itd.
Na takav način čovjek (najčešće) ostane lagan, pomalo i djetinjast, bez obzira na broj svojih godina.
Vještina življenja
Vještina življenja prema kriteriju lagodnosti kod nekih je toliko izvježbana da je to zapanjujuće. No, život i vremena ‘neugodnosti’ nitko ne može izigrati, a ni preskočiti.
Tko počiva na ‘lagodnom temelju’ ili kriteriju, ma koliko on(a) bio pametan, obrazovan ili ne; ma koliko bio ugledan ili ne; ma koliko imao novca ili ne – jednostavno se sruši kao kula od karata kad već nadođe dovoljno jak vjetar ili kakva nenadana bujica.
Hoću reći, dovoljna je jedna opaka bolest, jedan financijski krah, jedan emocionalni lom ili čak jedan ubod ose u nezgodno mjesto – pa da se sruši (gotovo) sve što je dotad izgradio.
Vidiš, ovdje pričam ne samo o našoj potrebi za objektivnom kriterijem, već i o potrebi za objektivnim svjetonazorom na kojem bismo kao pojedinci čvrsto stajali pa se s tim kriterijem i krećali gdje god to bilo.
Zar, kao ljudi, nismo satkani svi od istog materijala? Zar nismo svi rođeni s istim tjelesnim potrebama (hrana, piće…)? Zar nismo svi rođeni kao društvena bića s višestrukim odnosima (uža obitelj, prijatelji, rodbina, kolege…)?
Zar svi nemamo potrebu za dodirom, za osmijehom, zabavom? Zar svi nemamo potrebu za ljubavlju, mirom, snagom, utjehom, oprostom?
Čovjek o tome najmanje govori
Zanimljivo da o tome međusobno najmanje govorimo. To je, ruku na srce, i logično jer se tiče najosjetljivijeg područja – naše duhovne stvarnosti, tj. onog prostora koji vapi da bude ispunjen trajnom i dubokom vrijednošću, većom, neizmjerno većom od nas samih.
Vrijednost je to i kriterij od kojega čovjek ne bi trebao bježati, već se prema njemu zdušno ravnati, od njega crpiti sve što je potrebno za življenje po mjeri čovjeka.
U suprotnom, čovjek žanje gorke plodove svog uporno lutajućeg, olakog i stihijskog kriterija.
Čini se da nam nema druge nego tražiti pomoć i rješenje odozgor. Što je još važnije, dobra je vijest da je ta pomoć već stigla do nas. A to hoće li i ući u nas ovisi o našem srcu. Našem izboru.
Ali, to sa srcem nije jednostavna stvar. Ono bi htjelo što duže po svome. Razumljivo, s obzirom na čovjekovu želju da ne preda konce svog života u bilo čije ruke. Pa ni u Božje.
Na taj način, ako ustraje po svom (‘sam svoj majstor’) kriteriju, životna će se nit jednom (iznenada?) prekinuti pa više neće biti vremena za popravak.
Onda će nastupiti onaj neminovni, trajni nastavak duše, s tim da Božje lice, osim ako se ne izmiri u posljednji trenutak, neće baštiniti. Zapravo, to se zove – prava tragedija.
Stoga, dok je dan, dok se ne spusti noć, dok ne dođe pomutnja koja je izgledna, valja priznati svoju nemoć i zatvorenost, svoju samoživost i samopravednost pred Onim koji je temelj svakog istinskog dobra. Ništa se strašno neće dogoditi. ‘Samo’ novi osmjeh i sve ostale ostale pripadajuće stvari.
Moram ti priznati da mi zaista nije lako o ovome pisati jer se tu otvara i niz dodatnih pitanja i potpitanja o kojima bi vrijedilo prozboriti.
No, to onda izlazi iz okvira ovog pisma kojim te želim tek potaknuti na razmišljanje o tome kako je naša neminovnost pronaći ili susresti onaj kriterij koji nije tek puka iluzija, već je živa stvarnost.
Za sada je dovoljno da budeš pribran, strpljiv i staložen kako ne bi olako prošao pored nekih riječi koje bi ti mogle značiti više nego što si se nadao.
Na koncu, htio sam ti reći nešto o ugodi kao glavnom kriteriju kojim se mnogi ljudi vode. Zato izabiru ono što je, na prvi pogled, lakše i lagodnije.
Tako, na primjer, izabiremo lakše i ugodnije ljude koji nas ne će dirati i pitati neugodna pitanja. Time uskraćujemo sebe za iskrenu kritiku i dobar savjet. Ili barem za neku uzbudljivu misao, riječ.
Nadalje, izabiremo lakše poslove, lakša rješenja, lakše odgovornosti, lakše teme i priče, lakše filmove i knjige itd.
Na takav način čovjek (najčešće) ostane lagan, pomalo i djetinjast, bez obzira na broj svojih godina.
Vještina življenja
Vještina življenja prema kriteriju lagodnosti kod nekih je toliko izvježbana da je to zapanjujuće. No, život i vremena ‘neugodnosti’ nitko ne može izigrati, a ni preskočiti.
Tko počiva na ‘lagodnom temelju’ ili kriteriju, ma koliko on(a) bio pametan, obrazovan ili ne; ma koliko bio ugledan ili ne; ma koliko imao novca ili ne – jednostavno se sruši kao kula od karata kad već nadođe dovoljno jak vjetar ili kakva nenadana bujica.
Hoću reći, dovoljna je jedna opaka bolest, jedan financijski krah, jedan emocionalni lom ili čak jedan ubod ose u nezgodno mjesto – pa da se sruši (gotovo) sve što je dotad izgradio.
Vidiš, ovdje pričam ne samo o našoj potrebi za objektivnom kriterijem, već i o potrebi za objektivnim svjetonazorom na kojem bismo kao pojedinci čvrsto stajali pa se s tim kriterijem i krećali gdje god to bilo.
Zar, kao ljudi, nismo satkani svi od istog materijala? Zar nismo svi rođeni s istim tjelesnim potrebama (hrana, piće…)? Zar nismo svi rođeni kao društvena bića s višestrukim odnosima (uža obitelj, prijatelji, rodbina, kolege…)?
Zar svi nemamo potrebu za dodirom, za osmijehom, zabavom? Zar svi nemamo potrebu za ljubavlju, mirom, snagom, utjehom, oprostom?
Čovjek o tome najmanje govori
Zanimljivo da o tome međusobno najmanje govorimo. To je, ruku na srce, i logično jer se tiče najosjetljivijeg područja – naše duhovne stvarnosti, tj. onog prostora koji vapi da bude ispunjen trajnom i dubokom vrijednošću, većom, neizmjerno većom od nas samih.
Vrijednost je to i kriterij od kojega čovjek ne bi trebao bježati, već se prema njemu zdušno ravnati, od njega crpiti sve što je potrebno za življenje po mjeri čovjeka.
U suprotnom, čovjek žanje gorke plodove svog uporno lutajućeg, olakog i stihijskog kriterija.
Čini se da nam nema druge nego tražiti pomoć i rješenje odozgor. Što je još važnije, dobra je vijest da je ta pomoć već stigla do nas. A to hoće li i ući u nas ovisi o našem srcu. Našem izboru.
Ali, to sa srcem nije jednostavna stvar. Ono bi htjelo što duže po svome. Razumljivo, s obzirom na čovjekovu želju da ne preda konce svog života u bilo čije ruke. Pa ni u Božje.
Na taj način, ako ustraje po svom (‘sam svoj majstor’) kriteriju, životna će se nit jednom (iznenada?) prekinuti pa više neće biti vremena za popravak.
Onda će nastupiti onaj neminovni, trajni nastavak duše, s tim da Božje lice, osim ako se ne izmiri u posljednji trenutak, neće baštiniti. Zapravo, to se zove – prava tragedija.
Stoga, dok je dan, dok se ne spusti noć, dok ne dođe pomutnja koja je izgledna, valja priznati svoju nemoć i zatvorenost, svoju samoživost i samopravednost pred Onim koji je temelj svakog istinskog dobra. Ništa se strašno neće dogoditi. ‘Samo’ novi osmjeh i sve ostale ostale pripadajuće stvari.