piše: Kitana Žižić
Ponijela sam je sa sobom iz Australije. Teškog okvira, debelog stakla, bila je preteška kao sam vrag. Zbog ograničenja težine predane prtljage aviokompanija, morala sam na aerodromu iskrcati dosta sadržaja plavog Samsonite kofera. Nije mi bilo žao, jer je sve to bilo zbog dragocjene uspomene.
Materijalizirana uspomena koja je svjedočila nekim drugim, teškim vremenima, samo je promijenila vlasnika. Dobrovoljno, s puno ljubavi i nesebičnom željom da se sjećanje ne zagubi.
Poklonila mi je tatina sestra, tetka koja je ranih pedesetih otputovala u daleku Australiju. Mlada i lijepa uzalud je tražila posao u rodnom mjestu. Krenula je stopama brojnih naših iseljenika i sa sobom je ponijela sjećanje na braću, obitelj, prijatelje, dom i domovinu.
Jednom mi se bolno srce steglo kad sam gledala na televiziji reportažu o odlasku sedamdesetak obitelji iz Blata, koji su otplovili brodom iz korčulanske luke Prigradica. Ispratilo ih je dvije tisuće uplakanih otočana. Nije se znalo je li više plača bilo na brodu odlaska ili u luci oproštaja.
Kad se moja teta došla pozdraviti s nama, bila sam još mala djevojčica. Premda su mi uspomene maglovite, kroz sumaglicu i danas nazirem lica mnogih mladih hvarskih djevojaka, koje su se također odlučile na isti očajnički potez. Naravno da su im srca bila puna strepnje, ali i nadanja da ih negdje daleko čeka divna nagrada, koja će ublažiti patnju zbog napuštanja najmilijih.
U Bolu gdje je živjela moja tetka, ostali su njena mama, sestra i jedan brat, dok su ostala dva našla dom drugdje. Srećom ne tako daleko kao ona. Najstariji, moj otac izabrao je Hvar, a brat Tonko je doplovio do Mošćeničke Drage i onda se stepenicana uspeo do izabranice svog srca u Mošćenice. Osim u ljubavi utjehu je pronašao vremenom i u maloj barci u vali sličnoj valama njegovog djetinjstva.
Tata nije imao razloga da se žali. Koliko god je Bol prekrasno primorsko mjesto s jednom od najpoznatijih plaža, kojoj zapusi vjetrova mijenjaju izgled, Hvar je ništa manje lijep. Možda i ljepši. A i blizu je Bola te smo običavali svakog ljeta barkom otploviti iz Hvara u posjet tatinoj obitelji.
Budući je planirani cilj tetkinog putovanja bio toliko dalek da dalji ne može biti, složna braća u tim teškim vremenima nisu uspjela sagradit kuću, ali jesu uspomenu. Za nju!
Posudili su jednu jaketu i onda se ponaosob slikali u jednoj te istoj jaketi. Fotograf je to znalački ukomponirao i napravio divnu fotografiju trojice lijepih mladića. U sredini moj tata, najstariji i najljepši.
Toliko lijep da se sjetih kako sam jednom u udžbeniku engleskog jezika pročitala nešto zanimljivo o Paul Newmanu. Kad se rodio ljudi su komentirali: „Grijeh je od Boga da je toliko ljepote potrošio na muško dijete.“
Tetka je ponijela uspomenu u daleki svijet i u njemu ostala zauvijek.
Dogovoreni prvi brak uništio je njene snove i opustošio srce. U drugom je upoznala sreću, koja joj više nije okrenula leđa. Međutim, žalosti je što nijedno od dvoje djece iz prvog nije osnovalo obitelj. Niti posjećuju Hrvatsku, koju ni ne doživljavaju kao svoju domovinu.
A u sretnom braku imala je sve što je poželjeti mogla, ali ne i zajedničku djecu. Nisam je nikada ništa upitala u svezi toga, jer mi je poznato da joj je vrlo bolno govoriti o paklu, koji je prošla. Kako da joj nanosim bol znatiželjom, kad je i bez podsjećanja na te dane, ožiljci zariveni u meku put nježne neiskusne mladosti i danas peku.
Usprkos ljubavi koju je životni partner moje tetke pružao njenoj djeci kao da su njegova rođena, izgleda da je traumatično iskustvo iz ranog djetinjstva ostavilo na njih neizbrisivi trag.
„Daljina male vatre gasi a velike raspiruje“. Tako vatre ljubavi prema majčinim korijenima i njenoj braći, koju su zadnji put vidjeli dok su bili mala djeca, nisu se nikad zapalile a kamoli rasplamsale.
Iz tog razloga sliku je tetka dala meni. Da se vrati odakle je i došla.
I rekla mi: „Daj je svom bratu ako bi je volio imati ili je ti zadrži!“.