(za Sabinu/e)
Slavica Sarkotić
Zvali su je naočarka
Tako se zove ona neka zmija
Jer imala je naočale
Sa staklima debelim
Kao dna pivske boce
Prvoga dana škole
Drugu su djecu dopratili roditelji
Čvrsto ih držeći za ruke
Nju i još četvero njih
Dopratila je zamjenska mama Vlasta iz Dječjeg sela
Naravno da ih nije mogla
Sve držati za ruke
Zvjerala je po učionici
Gledajući gdje će sjesti
A svi su se odmicali od nje
Samo ju je plavokosa učiteljica
Pomilovala po kosi i nasmiješila joj se
Tad je zaplakala
Kad su joj prvi put razbili naočale
Nije htjela odati krivca
Nije bila cinkerica
Vezala ih je gumicom
Poslije je očvrsla
I naučila je uzvraćati udarce
Prazninu u sebi punila je
Slatkišima
Pa su je zvali debela
Ali glad nije nestajala
I sad se sjeća toga
Iako je bilo davno
Čvrsto stišće ruku svoje djevojčice
Odlučna da je nikada ne ispusti
Uvijek sam čekala da netko dođe po mene govori
Mama, tata, bilo tko
Dvije žene, dva muškarca, divokoza, pas ili hobotnica
Samo da me uzmu za ruku i odvedu
Nekamo gdje će me voljeti i imati vremena za mene
Ali nikada nitko nije došao
Nikada nitko
Govori tiho i ima plave oči
Odavno nosi leće
I razlomljeno staklo u grudima
18.6.2020.