piše: Slavica Sarkotić
Upravo sam pročitala da je Ivan Đikić znanstvenik svjetskog glasa i profesor na Goethe institutu u Frankfurtu, treći put zaredom dobio znanstvenog “Oscara”.
Ja mu na tome od srca čestitam!
Čovjek koji je završio srednju školu koju sam i sama pohađala i koji je dospio u svjetski vrh znanosti, našao je vremena za jedan kongres s temom citologije i skromno rekao: Ja sam jedan od vas.
Iako mu mi ni do gležnja nismo.
Znajući koliko svijet cijeni znanstvenika Đikića ne bi ta nagrada bila ništa čudno.
Uostalom on je dobitnik bezbrojnih nagrada širom svijeta za svoja dostignuća na području borbe protiv najopakijih bolesti koje muče čovječanstvo.
Cijene ga i u Americi a redovni je član Leopoldine, Njemačke akademije znanosti.
Treba li reći da veliki dio novčanih nagrada odvaja za djecu s posebnim potrebama i uopće za humanitarne svrhe.
Ono što me zgrozilo bili su komentari na fejsbuku ispod ovog članka.
Komentari ljudi koji nisu u stanju napisati suvislu rečenicu, komentari koji kipe mržnjom prema čovjeku koji je život posvetio bitci protiv bolesti, koji je pretrpio osobnu tragediju i nije odustao od posla kojim se bavi, nije odustao od ljudi.
Valjda bi svaka normalna zemlja bila ponosna da ima znanstvenika takvog kalibra.
Ali ova zemlja i veliki dio ovog naroda, ne.
Kao što nije dobar ni za HAZU čiji se donedavni predsjednik također mučio s riječima, nije dobar ni “kritičarima” koji ništa u životu postigli nisu.
Razočarana i ojađena pročitanim komentarima, mogu samo citirati A. G. Matoša: “O ta uska varoš, o ti uski ljudi, o te šuplje glave, o te šuplje grudi.”
Jal, zavist, ljubomora ili sve to skupa?