Igor Divković
U polutami
Kad odu svi
ti ćeš doći.
Ostatak noći
brzo će proći.
Letjet ćeš dvorom
kao kometa
napola bludna,
napola sveta.
Kad odu svi,
reći ćeš ti –
sad smo
sami
u polutami,
polugoli,
na poluotoku,
poluželja…
Kad odu svi
malo sporije će se
vrtjeti gramofon,
malo jasnije će se
čuti saksofon,
malo po malo,
šiznut ćemo
do kraja.
Odleti pa se vrati
Oko ti modro.
More ti plavo.
More,
u oku,
modro plavo.
Dubina oka
dubina mora.
Dubinom duše
kastrati
pjevuše.
Osmijeh ti širok.
More još više.
Osmijeh
u moru
duboko diše.
Pučina šuti,
valovlje valja,
karaka,
obzorom,
sve dalja i dalja…
Duboko nebo,
svjetovi svemira.
Duboka čežnja,
cvijeće nemira.
Uzdišeš,
jecaš,
suze su tu…
Kud god pošla,
sjena te prati,
odleti
pa se vrati.
Moja Troja
Kad sunce
krene zatonu
psi počnu lajati,
vode žuboriti,
lišća šapatom
šuškati šumama.
Duge sjene
bivaju duže,
crta obzora
bez perspektive
prozora,
sve bijele
lađe,
daleke
i crne.
Kad
sunce
proguta
jonska pučina
Homer
uzdahne –
baš je vrućina!
Što je noć
bez svjetla nade?
Što je Olimp
bez olimpijade?