Igor Divković
Čobanac
Dok
Anđelina
sjecka luk
meni se oči
pune suzama.
Netko bi mogao
kazati
kako sam mekan na
klanje
lukya,
crvenog lukya,
crvenog lukya.
Svašta.
To Anđela,
samo,
priprema ručak,
priprema ručak,
a ne Oktobarsku revoluciju
drugi dio,
treći dio,
četvrti dio.
Kog vraga,
baš danas,
da se uhvati
crvenog lukya
(kapulice, po dalmatinski).
Što mi to
tjera
suzu na oko
(a gdje će suza, nego na oko),
sitno sjeckanje
glavice kapulice,
ili
nož,
sam po sebi,
kao takav.
Sjećam se,
u sličnoj dvojbi
umro je i ortodoksni
anarhist
Mihail Aleksandrovič
Bakunjin
i (pretjerani) pacifist
Mahatma Gandhi
i,
presenzualna,
presisata
princeza Sophia
i,
uostalom,
sav moj svijet
Anđo!
Fufi
Ona
na usnama
nosi osmijeh
i ruž.
Ona je vedra
kao maj.
Duž drvoreda
šeće
sa svojim psom,
o sole mio,
puno
zlata joj daj.
O sole mio,
o sole sole,
svi muškardini,
baš, takvu vole.
Svi frajeri,
baš, takvu žele.
Baš takvoj se svi vesele.
Svi dijele tu sentencu!
Svi množe tu sekvencu!
Svi vide tu intencu,
u domorocu,
il’ dotepencu.
O bože,
daj da sam
domorodac!
O svemogući
dođošom me
stvori!
Učini me drvoredom
uz njenu
promenadu,
svevišnji,
daruj mi tu
gorku čokoladu!
Daruj mi, čudom,
tu gorku
čokoladu,
tu slatkicu,
tu patkicu.
Čudom mi daruj
sve što si i njoj
dao,
njen med,
mlijeko,
Theobroma cacao.
Daruj mi
njene prove
i njene snove,
samo ne
njenog psa
što ga zove
Fufi,
Fufica,
lajna,
uzica,
slatka njuškica,
grda guzica.
Hiperbola
Skrila se, kao vrabac,
pod strehu,
dahće,
drhti,
treperi.
Svibanj se rascvao
rosom ruže,
što će,
tek,
biti
kad je skuže?
Kad je skuže
ona će,
već,
biti daleko,
otprhnuti će,
odletjeti,
ishlapjet.
Svibanj se šepuri
medom zumbula,
svi će, za njom,
zavapjet!
Svibanj je, sasvim,
razbludio orhideju,
oprašiše je pčele,
bumbari,
sve divlje ose.
Kad tajnu skuže
ona će,
već,
biti vrelo ljeto,
vjetar će njihati
spore ruže.