Igor Divković
Kompas adventa
Dok sam lutao
oceanima
kao sjena me
pratio,
oblucima zidani,
bunar,
s lijeve strane
rodnog dvorišta.
S desne su se,
gle čuda,
žutile,
mirisne,
misir dunje,
sunčala sočna
izabela.
Očeva kuća,
naravski,
u samoj je srijedi
mog srca.
Širinom obzorja,
dubinom pučine,
moji snovi,
iznenada,
suziše se u takav
tjesnac,
u mučni moreuz,
kakvog
još nitko nije
vidjeo,
u koji se,
bordižanjem
po plavim brazdama
života,
nikada, niti ne
zaluta,
ali
ploviti se mora,
a
živjeti
kako – tako.
Moj jedrenjak,
ne naviknut
na usko,
na tijesno,
na provlačenje kroz
pukotine,
kroz noćnu moru
potonuća,
samo je tihano
škriputao,
skakutao na val,
treperila su mu jedra,
tresao se od groznice
slađahne žudnje,
nevjerojatno slatkog
čeznuća,
za kompasom
adventa,
za lukom
uskrsnuća.
Iluzija dubine
Danas je dan
za van.
Miriše
mlada trava
i
mlijeko snova
na svim mednim
adresama.
Maslačci
lete s vjetrom,
gradom
i svijetom.
Na sve strane
savijene grane,
žalosnih vrba
uz rijeku.
Ima,
tamo,
neki
slavuj,
slab
na sve slabosti
seksipilne Eve
Ima,
ovamo,
neka Eva,
znatiželjnija od
mačke.
Nad površinom lebdi
izmaglica iluzija,
hineći dubinu
bitka,
tek da se otvori
drhtaj školjke,
ali
uskrati
biser užitka.
Danas je dan
za van,
izlaze
Adam i Eva
iz Raja,
pali su
malu maturu.
Žalosne
vrbe,
kraj rijeke,
vesele im se
svim srcem –
promijenile su i
frizuru!
Po sto’ puta
Puže, gmiže.
Dođe bliže.
Jezik vuče.
Zemlju liže.
Pođe dalje,
odmah vrne
snovi bijeli,
misli crne.
Sporo krene.
Brzo stiže.
Lako padne.
Teško diže.
Rasteže se,
svija, skvrči,
ju se voli,
ju se prči.
Ju se tako,
lako, guta.
Ju se tako
po sto’ puta,
dok je nebu
izvaljena,
dok je nebu
okrenuta.
Loče, srče
i blebeće.
Bradu gladi
i tandrče
i trkelja
i kobelja,
sred užitka,
vrh veselja.