Sven Adam Ewin
To sjedimo nas dvoje kraj otvorena groba.
U prsima je tvojim odavno svelo voće,
A meni koža visi s obraza moja oba.
Sjela si blizu groba. Ne naginji se tijelom!
O, kako malo treba da upadneš u raku.
Što ako ti se desi da padneš dolje čelom
I ostaviš me samog u ovom strašnom mraku?
Stog uza me se privi. I stegni. Neka boli.
Od ljubavnoga stiska nek cvjetovi se roje.
O, privi se uz mene! Još jednom me zavoli
I cvjetovi će mnogi zavoljeti nas dvoje.
No? Zagrli me draga! Pa neka je i kliše.
Jer mi smo SADA mladi. SADA i nikad više.