Zvonko Čulina
Htio sam ići preko dola, gore,
preko vala, hridi, u samu cik zore;
htio sam lutat, pobjeć od sveg jada,
al’ ostadoh gdje jesam,
ovdje, gdje sam sada…
Htio sam plakat na ramenu drugom,
ne družit se više sa bolom i tugom;
htio sam redat samo Riječi dobre,
al’ stižu me i stežu
tek pučine modre…
One, što se često u vremenu pjene,
one što me prate poput plave sjene;
one što me sebi tako silno vuku,
baš one što ćute
rane mi i muku…
Oj pjesniče, pjevaj pa kako god bilo,
oj pjesniče, zijevaj pa kako god se snilo;
sanjaj zbilju bolju, pa kako god se zbilo,
ono što t’ je drago
i što ti je milo…
Nek’ oblaci lete, neka Sunce sija,
nek’ te ljubi ono što ti stalno prija;
a to su bure ljekovite, jake,
to su krošnje bora,
meditacije lake…
I sve tako dok te miris mami,
s proljeća, ljeta, jeseni il’ zime;
dok slažu ti se stih(ov)i rimovani,
kad sudba luda
opet na te zine…
Dok pjesma zove, dok se svjetlo sjaji,
dok srce ljubav tako strasno gaji;
pjesniče pjevaj dok te pjesma zove
dok zore rude,
dok zvona s tornja zvone…
I tad ćeš opet biti onaj pravi,
koji neće više da se lako kvari;
koji će odsad rjeđe da krvari,
onaj što će ljepše
posložiti stvari…
Idi pjesmo, idi, ničeg se ne stidi,
ni za ono sutra više ti ne brini;
pjevaj, ne staj, sve dok želje plove,
dok te jasno, krasno, nadahnuća love;
pjevaj, ne staj, ko što pjeva more,
DOK SVE SE PJENI,
DOK TE PJESNIK
ZOVE!
Pridraga, utorak, 3. studenog, 2020. god.