Maja Šiprak
Razapeta između mogućnosti i želja
biram tamnu polutku mjeseca
izbjegavam grabežljivce
i lažne kolodvore sreće
putujem sama
u naručju nosim breme prošlosti
i neizvjesnu budućnost
umotanu u svilu
izvezenu zlatnim versima srca
koje ljubav živi
daljina ostavlja gorak okus
nestaje u nevidljivoj točci na obzoru
obrazi se crvene od nedostajanja
a život mi se poput leda topi u dlanovima
koliko rastanaka treba proteći
koliko sastanaka treba živjeti
da bi mogli udisati puninu
ubiti strepnju i neizvjesnost
prođe dan
noćima nema kraja
tjedan prođe
vikend me razapne
svaka misao kao goloždravi ptić
gladna je tvoje blizine
Iz zbirka “Pod jedrima”