piše: Kitana Žižić
Na maloj hridi pokraj mora osamila se Marta. Sjela je zagledana u zelenkastoplavi namreškani plićak. Desetljeća su na njenim leđima, otkad je posjećivala taj pitomi kutak za ljetnih dana.
Niti jedna morska vratolomija nije joj bila strana, ali je ponajviše uživala zaplivati na otvoreno more, lagano prsnim stilom zaranjati ruke u tu osvježavajuću lagodnost i žmiriti prema horizontu.
Toliko se naprezala vidjeti što dalje da joj se činilo kako se horizont naočigled širi. Ponekad bi se toliko rastegnuo da je imala osjećaj kako bi mogla otplivati kroz njegov najrjeđi dio do svojih materijaliziranih snova nimalo skromne djevojke.
Skromnost je teško mogla biti njoj pripisana vrlina, jer su od malih nogu isticali njenu ljepotu. Najbliži u obitelji nadali su se da ta „perla na parstenu“ neće koračati istim promašenim stazama. Nisu znali koliko je mogu zarobiti svojim prevelikim očekivanjima usadivši u njoj nerealne snove.
Kad je krenula u školu, marljivost je brzo izdvojila u malu grupu pravih odlikaša. Učenje i čitanje nastavilo je razgrtati vidike pred njom. Gradila je svjetonazor uzimajući iz pročitanog ono što je bilo blisko njenom senzibilitetu i što je smatrala moralno ispravnim.
Bivala je sve pristupačnija, odbacila oholost kao iznošenu haljinu.
A on? Ružniji da ne može biti! Zvao se Velimir. Došao je u Split davnih šezdesetih dvadesetog stoljeća s roditeljima i bratom. I baš o njemu želim nešto ispričati. Odavno više nije među živima, a zadnja štacija bila mu je splitska riva. Splitska riva koja poznaje sretne i nesrećom otežale i spore korake. Otežao ih njegov čemer i zloba priprostih ljudi. Koji nemaju vremena za druge i suosjećanja za njihove boli.
Marta i Velimir nisu doživjeli ljubavnu priču. Da ne biste pogrešno očekivali takav sudbonosan susret, koji ponekad može postati neočekivana poezija na javi. „Povezala“ ih je njena izgrađena empatija, mnogo više u njegovoj glavi, koja je već i tada bila pomalo mutna.
Mutna da, ali nipošto nepopravljivo da ne bi mogao ostvariti jedan dobar život.
Ona ni ne zna kad ju je prvi put ugledao.
Često je pješke odlazila s posla, jer je voljela pješačenje. Jednog dana Velimir ju je sustigao. Nije se vratio u splitski škver, gdje je radio u podružnici tvrtke, već je do konca radnog vremena ostao u bazi. Valjda ju je tada ugledao i zagledao se u nju.
Kad joj je prišao, za njega nije bila baš „tabula rasa“. Raspitivao se o njoj kod radnih kolega. Nitko nije pomislio da bi mogao imati ikakve iluzije o mogućnosti uspostavljanja bliskog kontakta s njom.
Zajednička šetnja nakon posla do mjesta gdje su se njihovi putevi razilazili, sve se češće ponavljala. Nije navikla biti prema ikome gruba te je s njim ljubazno razgovarala i pomalo se čudila njegovoj načitanosti i zanimljivoj konverzaciji s mnogo interesantnih opaski i duhovitih komentara. Do tada joj je već bilo poznato da ga smatraju ograničenim, skoro pa retardiranim. Nitko osim nje nije znao koliko je načitan. Koliko je ulagao u sebe.
Saznala je o njegovom zapuštenom djetinjstvu uz roditelje, koji su brata i njega često ostavljali kod tetke, a još češće netragom nestajali. Prepušteni sami sebi kod tetke su nalazili barem kutak za spavanje i lončić toplog mlijeka.
U vrijeme tih povremenih šetajućih čavrljanja, živio je i dalje s tetkom. Brat se odselio na neki otok, a s roditeljima nikakav kontakt više nije imao. Knjige su mu pomagale ispuniti praznine duše. Između korica živio je stvaran život njemu nepoznat, upoznavao je i ljubav i mržnju, borio se s demonima i sretao anđele, mnoge bistre misli lako su nalazile put u njegov um. Tako se sam gradio i stjecao samopouzdanje, završio zanat i našao posao. Bio je vrlo dobar radnik.
Kad se Marta zaljubila, pričala mu je o svojim planovima. Ono što joj je tada rekao veoma ju je uznemirilo.
„Da si ti moja, ništa mi ne bi bilo nemoguće. Podnio bih i molbu za generalnog direktora!“
Izbor direktora upravo je bio u tijeku, a ona je shvatila da njena dobrodušnost nije uvijek dobrodošla. Gajio je nekakve snove o kojima ni slutila nije.
Godina ili dvije su se zakotrljale i jednog dana u bazu tvrtke doletjela je vijest o Velimirovoj ženidbi. Marta bi bila sretna zbog njega da nije iz iskrenih usta čula kako se radi o psihički bolesnoj ženi. Po profesiji kuharica, pristojnog izgleda ali šizofrena, lijena i sebična.
Radni kolege u podružnici i neki iz Baze pomogli su Veli oko pripreme vjenčanja. Velimir je uživao u nenadanoj sreći, jer djevojku nikada nije imao a i izgubio je svaku nadu da će ikada imati obitelj.
Marta mu je u jednom trenutku samo otvorila prozor u divan život, koji je noću sanjao a na javi opovrgavao. U tišini svoje sobe dobro je znao da to nije moguće.
Pripremani brak je realiziran i konzumiran. Dva sina su oca učinili vrlo ponosnim. Nije mogao znati da će uskoro, nažalost prebrzo biti suočen s ponavljanjem bolnog obrasca iz djetinjstva. Cijelu plaću je davao ženi u očekivanju da im dom postane ugodan i topao. Ali plaća je kopnila poput mekih pahulja na jarkom suncu.
„Kud si ga brže stigla potrošit?“, pitao ju je, a Dobrila nemarno odmahivala glavom tvrdeći da je sve preskupo. Kuharica više nije izvoljevala kuhati. Zato je sve češće dolazila u bazu tvrtke u kojoj je radio. Posjećivala je bestidno restoran društvene prehrane, kukajući kako joj muž ne daje pare. Dolazila je s djecom ne bi li izazvala što više samilosti. Njih i sebe bi najela i napojila a Velu „tko šiša“.
Velimir je pokušavao zaustaviti opasno iskliznuće s tračnica svog i života svoje djece, ali nije uspijevao. Otrežnjenje je bilo surovo, a oštroj boli pridružile su se još gore. Oba sina su pobolijevala, za jednog se sumnjalo da ima tzv. vodenu glavu. Centar socijalne skrbi bio je upoznat s njihovim slučajem i sve češće su se nalazili u prostorijama Centra u uzaludnim pokušajima mirenja.
Pretpostavljam da je onda netko nepametan ili zločest pričao Velimirovoj ženi o Marti. Što je htio osim grubo se narugati tuđoj nesreći, kojoj su mnogi kumovali? Možda netko čak u dobroj vjeri.
Kuc, kuc! Čulo se jednog jutra na vratima ureda, gdje je Marta radila. U uredu tri zauzeta stola a za prvim je sjedila Marta. U otvorenim vratima stajala je narogušena Dobrila, Velina supruga.
„Koja je od vas Marta?“
Marta je smrtno ozbiljna odgovorila da je dotična na godišnjem odmoru. Kao da je čula glas negdje u prsima, glas koji joj je šapnuo da je pokatkad laž svrsishodnija od istine.
Dobrila je kratko zastala, a onda ušetala u sobu i stala pred drugim stolom. Valjda joj je osoba za tim stolom po njenim mjerilima bila privlačnija od one „lipje od perle na parstenu“.
„Sigurno si ti Marta!“, zaključila je.
Incident je izbjegnut, jer je treća radnica tiho pozvala zaštitara.
Priča se brzo bliži neizbježnom kraju. Kraju kakav se jedino i mogao očekivati.
Dobrila je ostala sama, a daljnja zbivanja o njoj nisu mi poznata.
Djeca su smještena u Dom za nezbrinutu djecu.
Velimir je potonuo duhom. Kolege s kojima je godinama radio pomogli su mu da upozna sam glib života. Kao da ga do tada nije poznavao dovoljno. Sav njegov trud da bude običan čovjek i živi mirnim životom, bio je uzaludan. Ostao je bez posla, lutao rivom po čitave dane, zaboravljao jesti, spavao tko zna gdje, kopnio iz dana u dan.
Do samog kraja. Kad ga je Bog poštedio daljnje patnje.
Na maloj hridi pokraj mora Marta se osamila. Tog dana je bila nekako tužna, bez posebnog razloga. Nasumice su joj misli posjećivale bliske osobe, dobri poznanici kao i oni usputni. Bez vidljivog smisla i reda. Kad je ušetao Velimir, obuzela je tuga.
Sjetila se njegovih kolega, koji su se olako zaigrali tuđim životom. Ni savjest ih nije zapekla. A za takve ukradene živote nitko ne odgovara. Kakva je to čudna pravda?
Po onoj poznatoj: „Čovjek je čovjeku vuk!“ Često, nažalost!
MANJE POZNATE RIJEČI:
1. Lipja od perle na parstenu znači Ljepša od bisera na prstenu;
2. Štacija znači stanica ili bilo koje mjesto zaustavljanja.