tekst: Štefica Vanjek
Svaki dan visimo muž i ja na TV-u (mislim ne doslovce, jer bi malo teže s ovom kilažom to mogli izvesti) i što možemo čuti osim korone?
Oboljeli, izliječeni i umrli, saznajemo stalno neke nove mjere za suzbijanje širenja boleštine. Uši su nam već narasle kao magareće osluškujući stanje kako kod nas, tako i u Njemačkoj, jer sve smo više sigurni da nam ovi božićni blagdani neće biti zajednički, i to nas rastužuje.
Poštujemo sve mjere preporučene od Stožera, i ne mičemo se od kuće nigdje osim u nabav. Čini mi se da mi i aparati u kući imaju depresiju (krepala pećnica, zaštopala se vešmašina, peć umjesto da grije postala klima, i još druge peripetije, kako to već ide pred blagdane, onda kad je najnezgodnije). Nas dvoje toliko smo skupa sami doma da se nemamo više o čemu ni razgovarati, a kamoli svađati, skoro kao ono dvoje na reklami (po cijele dane).
Čuli smo tako i da se mjere pooštravaju za trgovačke centre. Nisam ljubitelj lunjanja po centrima ali namirnice za blagdanski stol i poklončiće za najdraže, moram kupiti. Deset kvadrata po kupcu, ma čovječe u te kvadrate stanem ja i kamion s namirnicama.
Gledam se u hodniku u ogledalo: „Ma jesam se zaokružila, lakše bi me bilo preskočiti nego običi, a kako ne bi kad samo kuham i trpam u tu vreću bez dana, a ništa ne trošim.“ Ali, deset kvadrata mi sigurno ne treba, jer ni loptu ne mogu tako daleko baciti a kamoli kihnuti.
Složila sam ja spisak za jela koja ću spremati za blagdane (ma, ne za blagdane, nego za nas žderonje) a jelovnik kao iz Balaševićeve pjesme „Al se nekad dobro jelo“, samo nema na spisku „rezanaca s makom“ (možda bi i to bilo da volim jesti). Bože moj, kao da imam petera usta, ali to je stvar tradicije da na blagdanskom stolu bude svega, a poslije blagdana tjedan dana hrana mi ide na nos van, grehota je bacati hranu kraj toliko gladnih u svijetu (bila sam i ja u životu gladna, pretjerivanje mi je posljedica gladi) pa sam htjela ne htjela primorana biti kanta za otpatke. Sva sreća, imam imendan iza Božića pa mi gosti pripomognu nešto sa stola riješiti, ali ove godine nema toga (ove ću godine do Uskrsa jesti ostatke od Božića).
Ne znam kako vi, ali ja nikako da pogodim pravu količinu hrane za naše tri obitelji, taman toliko članova koliko dozvoljavaju mjere u Hrvatskoj i Njemačkoj pa se ne bojim kazne i prijave susjeda. Da neki ne pomisle kako sam ohola, kupim ja namirnice i ostavim u košari za potrebite.
Da nebi stajala u gužvi pred trgovinom kada stupe na snagu mjere, muž tjedan dana taksira od trgovine do trgovine (normalno, pratim akcije) ali više ne gunđa što me nema dugo iz trgovine (počeo je čitati moje crtice pa ne želi ponovo završiti u kojoj), ja teglim torbe. Da me pitate što je u njima, ni ja ne znam. Uzalud mi spisak, uvijek povrh spiska još nešto treba strpati u kolica.
Nakrcala sam pun frižider povrća za salate, jer za svagog člana mora biti posebna salata, to je vrijeme kada ugađam svima Nekada se pitam kada će tko meni ugoditi (sama sam si kriva). Pred kraj tjedna ostalo mi je još samo kupiti odojka za pečenje. Još uvijek se nadam posjeti iz Njemačke.
Petak, zadnji dan prije novih mjera Stožera krenem od centra do centra tražiti odojka, i nigdje ništa. Na kraju odem do manje trgovine. Piše, samo dva čovjeka mogu biti u trgovini. Vidim jednog kupca u trgovini i koraknem u trgovinu ali me trgovkinja na brzinu otpravi van. Znači, mjere su tu već na snazi, i ona se računa u broj. Znači, samo jedan kupac može u trgovinu, to je tako i trebalo napisati. Stojim vani na hladnoći, a onaj kupac nikako van, vrećice samo slaže, već se i red iza mene složio.
Prisjelo mi je već, i hladnoća, i čekanje, i najradije bi doma. Pa što ako ne bude odojak na stolu, biti će ostalo pečenje. Izađe kupac nakon pola sata s rukama punim vrećica (Bože moj, koliko će on imati ljudi za blagdane, to je za više od deset ljudi, sigurno. Pitam se, hoće li njega prijaviti redarima susjedi). Ja uđem, tražim odojka, trgovkinja mi pokaže komade, ono prasetina, i moram kupiti četvrtinu, nema rezanja. Još malo to bi bilo dovoljno i za odobren broj ljudi na svadbi. Zahvalim se i izađem van neobavljena posla. Opsujem samu sebe i moju pamet što nisam pitala odmah kad sam ušla ima li odojka ili ne, da ne čekam uzalud, ali što ću takva sam, nigdje se neznam ugurati bez čekanja.
Dok sam čekala u redu glavom su mi prolazile informacije o domaćim proizvođačima koji nemaju kome prodati svoju robu, s druge strane mi nemamo gdje kupiti. M,a sve je kod nas naopako. Da nisam bacila one velike ledenice tristo litarske u kojima se skupilo svega i svačega (u njih sam trpala što treba i što ne treba, pa sam često zaboravila što u njima sve imam), išla bi tražiti odojka po selima, i sigurno bi našla, jer tabli s prodajom raznih proizvoda ima u svakom selu.
Morat ću čini mi se ipak po odojka pod mjerama, samo se moram oboružati strpljenjem za čekanje. Ali, radost Božića sve me više napušta jer s mojima iz Njemačke očito ove godine na Božić neće biti druženja. Sva sreća, jedno mi je dijete s obitelji ostalo u Hrvatskoj pa nećemo biti sami Ipak ćemo Božiću se radovati!
Zahvaljujem Bogu na ovim modernim tehnologijama, što se možemo čuti i vidjeti na daljinu. Izljubit ćemo se virtualno mada me često te tehnološke inovacije iznerviraju jer s tim novotarijama sve teže hvatam korak, pogotovo kada mi nenadano promjene naslovnicu pa ne znam što i gdje trebam kliknuti. (Ah stara sam, ali ne duhom, bar mislim, drugi znaju).
Odem sada na „Crno jaje“ i na druge stranice koje se bave prodajom. Možda nađem odojka.
Ostanite mi zdravi i veseli.
SRETNI BLAGDANI!