DIJABETES

piše: Slavica Jurčić
Dijabetes ne boli, ali ima simptome.

Osjetila sam prve znakove prije pet godine, a dijagnozu sam saznala prije četiri godine.

Ja sam Tip 2. To je moja dijagnoza. Simptomi su bili : umor, česte upale mokraćnih kanala, žeđ i učestalo mokrenje.

Prve četiri godine bila sam na lijekovima što su mi ih prepisali specijalisti koje sam povremeno posjećivala.

Nažalost, ovog proljeća osjetila sam velike promjene na svom tijelu. Smršavila sam još 7 kilograma i osjećala sam stalnu glad i žeđ.

Znala sam ja da nije dobro, ali potiskivala sam probleme dok uzbuna  nije bila na vrhuncu.

Jednoga  dana utrnuo  mi je potiljak i to me je držalo dva dana. Često me je glava boljela i javljala se bol u prsima.

Ponavljam; dijabetes ne boli, ali sve ostalo boli. Tijelo mi je slalo znakove.

„Moram potražiti pomoć!“ bila je moja misao toga jutra. Otišla sam svojoj doktorici koja me je poslala na vađenje krvi.

Normalna razina šećera natašte je 6, a meni je bila 18. Tromjesečni prosjek je bio 14,8.

„Vi ste za inzulin i hitan prijem u bolnicu!“ rekla mi je mlada liječnica i rekla da me šalje u dnevnu bolnicu gdje ću učiti o pravilnoj prehrani i načinu života s dijabetesom.

Prvog dana dolazim prva pred ambulantu dnevne bolnice. Mlada sestra mi govori da sjednem za stol,  vadi mi krv i mjeri tlak.

Ona je moja mentorica i od nje sam mnogo naučila. Cijeli tjedan  vodi me svojim savjetima. Osjećam olakšanje jer me napokon netko razumije.

Toga  dana upoznajem grupu koja sa mnom ide na predavanje i na pretrage; EKG srca, očni pregled i ultrazvuk abdomena.

Mlada je to grupa i vesela. Najviše su me nasmijali Vladimir i Dean. Naši razgovori su bili opušteni i međusobna podrška bila je  obostrana.

Psihologinja i dijabetolog koji su dolazili na predavanja, odgovarali su na naša pitanja i davali nam podršku.

Važno je prihvatiti savjet i nositi se sa svojom bolesti, pozitivno se nositi s teškoćama.

Dva tjedna sam svakodnevno odlazila u bolnicu, a poslijepodne se vraćala kući. Moja dobra majka čekala me s ručkom kojega je meni prilagodila.

Moji dečki kod kuće hranili su naše životinje, a suprug je normalno radio i sve je funkcioniralo.

Nakon svega ovoga i uvođenja inzulina, ponovo se osjećam dobro. Naučila sam mnogo i želim još učiti.

Nadam se da ću ovim člankom upozoriti na predrasude kod ljudi kada im se kaže da trebaju uvesti inzulin. Meni to nije bio problem jer mi je moja mentorica sve lijepo objasnila.

Kontrola je jako bitna  kao i slušanje svoga tijela. Ono nam šalje znakove. Važna je i podrška dragih ljudi koji vas bodre i onih koji imaju slične probleme.

Ovim putem zahvaljujem sestri Nikolini i dragim doktoricama koje su mi pomogle pri liječenju.

Bez njih i ekipe koja je bila sa mnom, moj bi život bio turoban. Ovako sam napunila baterije i svoj život promijenila na bolje.