piše: Igor Divković
Zagreb/ 14.02.2021./ Nakon brutalnog napada Mladena Pavkovića, na hrvatske književnice Anđelku Korčulanić i Sonju Breljak, glavnu i odgovornu urednicu Hrvatskog glasa Berlin, koje su, po svemu altruistično, razložno i opravdano, iznijele, javno, svoje mišljenje (sumnje) o događanjima vezanim uz krajnje netransparentnu dodjelu pjesničke nagrade „Zvonimir Golob”, Koprivnica 10. veljače 2021, kao suverena osoba s integritetom i identitetom, osjećam potrebu braniti ono što se, po kulturnim, humanističkim i civilizacijskim dosezima, uvijek, mora braniti.
1. Kao čovjek, dobro odgojeni i obrazovani, pristojni muškarac, uvijek ću braniti, od brutalnog (neandertalski) napada muške individue, dvije dobrohotne i, po svemu, pametne, moralne i (natprosječno) u književnost upućene, ženske individue – intelektualke, književnice, autorice, Anđelku Korčulanić i Sonju Breljak.
2. Kao Hrvat, uvijek ću se svrstati u obranu, u ovom slučaju Hrvatica, ali i svih drugih žena, bilo koje nacionalnosti, kada su izložene brutalnom napadu muške individue, u ovom slučaju i nažalost – Hrvata.
3. Kao hrvatski branitelj, državni časnik i veteran Domovinskog rata, uvijek ću se, po svijesti savjesti i moralu, svrstati u obranu osoba, suprotnog-ženskog spola, kada su izložene brutalnom i, ničim opravdanom, napadu muške individue, koja, slijepo i gluho svojata Republiku Hrvatsku, Domovinski rat, Hrvatske branitelje i hrvatske državne institucije.
Pored Mladena Pavkovića, Republiku Hrvatsku je u Domovinskom ratu, branilo još 562.000 registriranih branitelja – Hrvatica i Hrvata iz RH, BiH, dijaspore, kao i pripadnici drugih nacija i nacionalnih manjina. Umišljene individue, koje god i kakve god one bile, a koje nastupaju s pozicije – Država to sam ja (l‘état c’est moi), franc; u svakom slučaju, s tim brutalnim, slijepim i gluhim postupanjem, nanose nesagledivu štetu, kako sebi, još više i nesagledivije, hrvatskoj državi i njenom, ustavnom državnom ustroju, na koga se egoistično i egocentrično pozijaju.
Takvim brutalnim i neodgovornim postupanjem i ponašanjem vrijeđa se cijelu Republiku Hrvatsku, sve njene građane, sve umjetnike i sve pjesnike (najmanje njih 178) koji su svojim autorskim lirskim radovima sudjelovali u natječaju za najljepšu ljubavnu pjesmu „Zvonimir Golob” 2021 Koprivnica. Među njima sam i ja sa svoja tri autorska djela suvremene hrvatske lirike.
Zbog brutalnog i, po svemu, protu domoljubnog i protu hrvatskog ponašanja, ja, hrvatski pjesnik, državni časnik, hrvatski branitelj i veteran Domovinskog rata, sigurno, da sigurnije ne može biti, više nikada neću sudjelovati na tom natječaju, a, ako i drugi pisci promišljaju, makar malo, slično meni, onda će gospodin Pavković, podnijeti osobnu odgovornost za propast te, već tradicionalne pjesničke nagrade u Republici Hrvatskoj. Šteta ugledu Zvonimira Goloba i hrvatskoj književnosti u cijelosti…
4. Ako to neće svih 178 pjesnika – sudionika ovogodišnjeg natječaja „Zvonimir Golob”, ja, sigurno, hoću – poslati svoje tri, na spomenuti pjesnički natječaj nominirane pjesme, Hrvatskom glasu Berlin da ih transparentno i kontekstualizirano objavi i upriliče komparacijsko glasovanje stručne i svekolike svjetske i zainteresirane javnosti, da svojim nepristranim glasovanjem, bjelodano, pokažu umjetničke dosege i kvalitetu pobjedničke pjesme Antuna Kikaša – “Zauvijek sam” i mojih na natječaj „Zvonimir Golob”, nominiranih autorskih pjesama: “U mome k(raju)”, “Sjena i san”, “Snenooka”.
Očekujem ovom prijedlogu svesrdnu podršku od najmanje dvije osobe s planeta Zemlje: Anđelke Korčulanić i Sonje Breljak!