Joso Špionjak
Ne razdvajam ni dana ni noći,
svi trenuci odnijeti me mogu.
Njihovoj se opirem nadmoći,
čast i hvalu upućujem Bogu.
Travo rosna, služavko krotka,
otkrij svijetu tko prevari zoru.
Čija ruka cvjetni tepih otka,
dok su ptice pjevale u koru.
Vjerno sunce sa neba pogleda,
budnim okom događanja prati.
Sve mu danas čarobno izgleda,
pa bi htjelo na zemlju da svrati.
Zelenilo na sve strane blista,
gospodari čitavom planetom.
Al ljepota nije ni približno ista,
kao susret s novorođenčetom.
Tražim način radost da opišem,
pravi izvor ljudskog nadahnuća.
Riječi biram, te ponovno brišem,
a srce presretno, veliko ko kuća.
Njišite se tiho prolistale grane
i tecite lagano vode rijeka svih.
Sad spavaju okice kao začarane,
jer su ljupke riječi uspavale njih.
Prirodu krasi proljetna odjeća,
cvjetova utkanih ima milijarda.
Jedino je moja sreća još veća,
zbog unuka, našeg Leonarda.