stihovi: Marko Jareb
foto: Emil Cipar
Vani je mračno. Nigdje svjetla.
Kojim putom hoditi? Hodi
pored zidova osamljenih,
građenih stoljećima.
Preživješe oni sva moguća
previranja. I sve laži i ptičji
cvrkut. Tko očuvaše osobni
kutak, uspio je u životu, jer i
tako nasljednici sve bacaju
u smeće što im pravi
smetnju. Pa se još tužakaju
kako jedino oni rade, a pored
njih, drugi nitko ne radi ništa.
A oni koji više pričaju negoli
rade iza sebe ostavljaju samo
pustinje. Prašina prekriva sve,
i djela onih što rade, kao i djela
onih što su vični više priči nego
radu. Puno je smeća i pored
osamljenih zidova i uz putove
kojima svakodnevno hodamo.