piše: Kitana Žižić
foto: Emil Cipar
Mislila sam da već nekoliko godina nije među živima. Dok sam radila u Plovput-u skoro svakodnevno bih kupila poneku sitnicu na gradskom pazaru te sam ga često viđala kako prodaje domaće ulje s Brača. Znala sam da se ponovno oženio i da ima kćerku, sve ostalo niti mi je bilo poznato niti me zanimalo. Posebice On sam jer je bio oličenje lošeg supruga i nemarnog oca.
Kad ga više nisam viđala nekako u isto vrijeme do mene je doprla i vijest iz Australije da je navodno umro i da provjerim tu činjenicu ako mogu.
Nisam imala koga pitati ali njegovo odsustvo uvjerilo me u nepobitnost činjenice da ga je Bog pozvao k sebi. Vjerojatno je od svetog Petra upućen u „deveti krug pakla“.
Jednog sunčanog dana prolazila sam Marmontovom ulicom od rive prema autobusnoj stanici kod Prime. Sredinom ulice dvojica su razgovarala, a jedan od njih je bio pljunuti i vrlo živahan “mrtvac”. Nisam znala da je imao brata blizanca, prvo pomislih.
Hrabro se uputih razgovornom dvojcu, jer u duhove ionako nisam nikada vjerovala. Niti ih se plašila naročito usred bijela dana nasred splitske popularne šetnice.
Nabacila sam najljepši osmijeh na lice i smjerno se obratila sumnjivcu:
„Oprostite što vas prekidam u razgovoru, ali ako mi dozvolite samo jedno pitanje?“
„Naravno“, bio je ljubazan i upitno me pogledao. Meni se učinilo da mu u očima nazirem sretnu sjenu prepoznavanja. Za svaki slučaj čekao je pitanje.
„Jeste li ikada živjeli u Australiji?“
„Kako ne, s tvojom tetkom Pericom. Prepoznajem i tebe, dolazio sam kod vas doma. Kako mama, tata, sestre, brat? Kako moja djeca?“
Oči su mu se brzo punile suzama. Kad su se prepunile skliznule su niz obraze. Meni se zgrčilo u želucu i tek sam se tada upitala koliko sam možda prenaglila.
Za odmak je bilo kasno. Ispričala sam mu kako se njegova kćerka obratila mojoj, koja živi također u Sydneyu, da me zamoli pronaći njegovu adresu. Poželjela je stupiti s njim u kontakt, ali da majka to nikada ne dozna.
Kad sam saznala za rođakinjinu želju bila sam i sretna, i iznenađena, i zbunjena. Dvojila sam. Zašto?
Dijete u meni shvatilo je njenu potrebu upoznati oca. Ona i brat bili su predškolske dobi kad je majka dobila razvod, a otac napustio Australiju. Nikada im nije pričala o onome što je proživjela s njim. Imali su samo svoja nejaka sjećanja i blijede slike.
Kad netko dio svog proživljenog života zakopa toliko duboko i ne dozvoljava mu da izbije na površinu zbog neizdržive boli, mislim da je trauma strašna. Sjećam se samo dugogodišnje svađe između tetke i mog oca, jer ju je pokušao urazumiti da bi bez obzira na sve, ipak trebala dozvoliti bivšem mužu da djecu ponekad vidi. Makar samo na fotografiji.
Znam da je puno voljela svog najstarijeg brata, ali nije mu mogla oprostiti što ne može shvatiti jačinu i neprolaznost njene patnje. Bila sam u adolescentskoj dobi kad nas je njen bivši posjećivao te sam i ja ponekad bila sklona poput svog oca razumjeti tog „nesretnika“.
„Ipak je otac“, mislila sam, kao i moj, koji se našao u sendviču između njih dvoje. A samo je želio pomoći.
Odlasku moje Tajane u Australiju prethodilo je toplo pismo upućeno tetki sa zamolbom da pripazi na moju ljubimicu. Odlazi u nepoznato bez ikog svog, barem da se poveže s jedinom rodbinom u krvnom srodstvu. Osim pogotka „u sridu“, ohlađeni odnosi sestre i brata su normalizirani, ljubav je ponovno procvjetala i razgranala se te mirisnim pupoljcima obasula voljene u domovini i stazice novih obiteljskih veza u dijaspori.
Ali u nekoliko svojih posjeta južnoj polutci osvjedočila sam se da moje tetka, usprkos sreći s drugim mužem, nikada nije uspjela zaliječiti davne rane.
Ako pomognem rođakinji a tetka sazna, osjećat će se izdanom od mene, kojoj toliko vjeruje.
Sve sam stavila na kocku. Prevagnulo je što je prevagnulo. Motivi tog „ozloglašenog“ oca pri susretu u Marmontovoj, ostali su mi nepoznati. U trenutku sam bila sklona povjerovati suzama i plamsajima nenadane sreće u očima. Dao mi je adresu svog brata koju sam proslijedila u Sydney.
Naknadno sam posumnjala u iskaze ljubavi i pomislila da je samo vidio priliku za okoristiti se. To me posramilo.
Tjednima poslije imala sam u uredu posjet nepoznatog muškarca. Brzo se ispostavilo da se radi o bratu čiju adresu sam poslala rođakinji. Kako očekivano pismo od nje nije stizalo, mene je molio za dodatnu pomoć jer mu je brat sve uznemireniji.
„Ponekad je gubitak neke nade bolniji od gubitka nečeg stvarnog“ ( iz knjige „Drugo ime za ljubav“), sjetih se jednog od apsurda života.
Dolazio je još nekoliko puta dok nije shvatio da ni on ni ja ne možemo ništa učiniti.
Zašto je ona odlučila ostati nijema i skrbnika zadržati u srcu kao jedinog oca? Nisam pitala i neću dok je tetka živa. Možda ipak nije htjela slučajno uznemiriti svoju mamu.