Literarna tribina Hrvatske kulturne zajednice Wiesbaden: “Odgovornost se ne može prebaciti na samo nekoliko odvažnih”
prilog: Ivica Košak
Wiesbaden, 22. kolovoz 2021./ Hrvatske kulturna zajednica predstavila je posebno izdanje časopisa Riječ.[1] Bila je to uspješna priprema Ogranka matice hrvatske u Wiesbadenu za literarnu tribinu i predstavljanje njemačkog izdanja knjige Bojane Meandžije: Lauf! Warte nicht auf mich… (Trči! Ne čekaj me…) povodom obilježavanja Međunarodnog dana mira.[2] 2021. godine u okviru djelovanja Hrvatske čitaonice u glavnom gradu pokrajine Hessen.
S njemačkim prijevodom knjige Trči! Ne čekaj me… dobivamo u izlogu njemačke literature još jedno djelo koje svjedoči o nasilnoj stvarnosti mnogih (mladih) ljudi koji se moraju boriti za svoj opstanak samo zato što pripadaju određenoj etničkoj skupini, imaju određenu boju kože ili jednostavno žive na krivom mjestu u krivo vrijeme.
Iskorak s prijevodom i promocijom rada autorice Bojane Meandžija koji je učinila Hrvatske kulturna zajednica iz Wiesbadena, nije bio lak ni samo po sebi razumljiv. Trči! Ne čekaj me… je autobiografski roman u kojem spisateljica opisuje svoje odrastanje u ratom zahvaćenom rodnom Karlovcu. Roman je napisala u vlažnim prostorijama skloništa za vrijeme Domovinskoga rata u Hrvatskoj.
Iskreno, djetinje, dramatično štivo teče bez zapinjanja i bez mržnje iz priče trinaestogodišnje djevojčice Bojane koja se na svoj trinaesti rođendana s pravom pita tko joj je oduzeo pravo na sreću. A počelo je na kraju školske godine, 1991., kada je sva sretna otišla baki na selo. No u selu nije bilo kao prije.
Ljudi su bili zamišljeni i tužni, što je osjećala u njihovim pokretima, razgovoru, kretnjama. I bakin osmijeh je bio drugačiji. Nije joj bilo ništa jasno. Čak i onda kada je vidjela ljude u uniformi kako se noću šuljaju oko kuće. Bojana se poslije praznika vraća u grad u koji se uvuklo sivilo, strah. Sve češće nestaje struje, čuju se pucnji koji će prerasti u eksplozije praćene sirenama. Ljude je zahvatila panika, ludilo… i život se seli u skloništa. U skloništu se nižu strahovanja i nade, plač i osmjesi, rođendani, slavlja za Božić i Novu godinu, prvi pozivi za ples… I tako četiri godine… Nije malo izgubiti djetinjstvo, ali u čovjeku je neizreciva snaga da preživi i da se raduje novom danu.
Njemačko izdanje romana objavljuje poduzeće Wieser iz Klagenfurta. Ovaj Austrijski izdavač priredio je i objavio malu biblioteku hrvatski književnih radova.[3]
Zlatin dnevnik
Sudbina djevojčice iz knjige Trči! Ne čekaj me… nije poseban ni izoliran životni put jednog djeteta u ratu. Usporedbu s Dnevnikom Anne Frank iznio je i jedan od preživjelih stradalnika holokausta, filmski režiser Branko Lustig.
Primjer za dobru usporedbu je i knjiga Zlatin dnevnik, ratni dnevnik Zlate Filipović, koja je u vrijeme pisanja bila djevojčica iz Sarajeva za vrijeme njegove opsade. Zlata je pisala dnevnik od rujna 1991. do listopada 1993., tijekom rata u Bosni i Hercegovini, uglavnom u Sarajevu, glavnom gradu BiH. Dnevnik nije službeno objavljen na južnoslavenskim jezicima. Godine 1993. lokalni sarajevski list neslužbeno je objavio knjigu Zlatin dnevnik na dar čitateljima.
Zlata je tako postala poznata u Sarajevu, pa su je intervjuirali novinari stranih novinskih agencija. U prosincu 1993. Zlatna obitelj primila je ponudu agencije Ujedinjenih naroda da napusti Sarajevo i ode u Pariz. Prihvatili su ponudu, a 1994. dnevnik je službeno objavljen na engleskom jeziku pod naslovom Zlatin dnevnik: Život djeteta u Sarajevu Zlata’s Diary: A Child’s Life in Sarajevo (ISBN 0-14-024205-8).
Knjigu je prevela Kristina Pribićević-Zorić, a objavila britanska izdavačka kuća Penguin Books. Ratna reporterka Janine Di Giovanni, koja je Zlatu upoznala 1993. godine u Sarajevu i napisala predgovor za knjigu. Di Giovanni je opisala Zlatu kao Anu Frank iz Sarajeva, jer Zlatin dnevnik, poput Dnevnika Ane Frank, opisuje iskustva ratnih strahota prožetih dječjom čistoćom. Također je dodala da je dodatna sličnost u tome što su oba sukoba djelomično motivirana rasizmom i etničkim razlikama.[4] Knjiga je postala bestseler. Zlatina knjiga postala je zanimljivo štivo prevođeno na 35 jezika i prodana u više o milijun primjeraka.
No, knjiga je korištena u propagandne svrhe i otvara pitanje da li je Zlata knjigu u potpunosti napisala sama? Unatoč tome, kritički prijem knjige bio je pozitivan. U The New York Times Review of Books, Francine Prose pohvalila je čistu nevinost i očaj evidentnu na Zlatinim stranicama, karakterizirajući je kao djevojački san. Međutim, Proza je kritizirala zapadne izdavače koji su nastojali unovčiti izjednačavajući Zlatinu priču s pričom o Ani Frank, žaleći zbog neprimjernog suprotstavljanja i prosuđivanja privatnih spisa djece u ratu.[5]
Da, skoro preko noći Sarajevo je zahvatio užasan rat, a Zlata ostaje zbunjena, ljuta i uplašena jer joj djetinjstvo uništavaju stalna bombardiranja i nestašica najosnovnijih potrepština. Njezin kratki, ali jednostavan opis najljepšeg poklona koji sam ikad dobila‘ – rajčice – i pojednostavljeni dječji jezik kojim govori o svom raspadajućem svijetu nevjerojatno su snažni.
Međutim, iako je Zlata hrabra djevojčica i nesumnjivo vrlo artikulirana, ona nije Anna Frank. Čitatelj kroz čitav dnevnik stječe dojam da se Zlata čak pokušava natjecati s Annom, ipak Zlata nije kolektivni glas tisuća djece poput nje – ili to nije tako dobro – napisano. Tajna Zlatinog dnevnika leži u sirovoj emociji i zagonetki koja probija svaki redak, a ne u književnom talentu. Ipak to je vrijedno štivo za djecu koja moraju shvatiti da privilegije mogu neočekivano nestati, te za odrasle koji – poput Zlate – tiho vjeruju da zaista nema potrebe stavljati nekakvo „H” – Hrvatima, „ S” – Srbima ili „M“ – Muslimanima “.
Pisci slobode
The Freedom Writers Diary
Erin Gruwell, angažirana 23-godišnja nastavnica engleskog jezika u Wilson srednjoj školi u Long Beachu u Kaliforniji, presrela je poruku s rasnom karikaturom na nastavi nediscipliniranih i nemotiviranih učenika, u većini s migrantskom pozadinom i ljutito reagirala: – to je upravo ono što je dovelo do holokausta – da bi primijetila kao đaci ne znaju što je to holokaust.
Tako su ona i njeni učenici, koristeći se knjigama Anne Frank: Dnevnik mlade djevojke i Zlate Filipović: Zlatin dnevnik: Život djeteta u Sarajevu kao temu za radionicu koja im je promijenila živote. Ovi književni radovi otvorili su oči dotad nemotiviranim učenicima, senzibilizirali ih protiv netolerancije i nesporazumijevanja.
Učenici su, bilježeći svoje misli i osjećaje u dnevnike i nazivajući sebe Pisci slobode u znak poštovanja prema borcima za građanska prava The Freedom Riders u SAD-u,[6] uočili paralele između ovih knjiga i njihovog vlastitog života. Uz sredstva prikupljena na Read-a-thon for Tolerance[7], dogovorili su da ih Nizozemka Miep Gies, iz obitelji koja je sakrivala obitelj Frank, posjeti u Kaliforniji tijekom školske godine 1994/1995. Gospođa Gies oduševljeno je prozvala učenike, koje je vodila Erin Gruwell, – pravi heroji. Oni su, pišući vlastiti dnevnik slobode, naučili sagledavati životne okolnosti i realizirati motiviranost.
Njihovi radovi objavljeni su u djelu The Freedom Writers Diary.[8] Vrlo je dirljivo ono što djeca opisuju svojim dnevničkim zapisima jer ono što sami prolazili u bijegu iz Latinske Amerike imalo je sve odlike ratnih dnevnika koji su pisni u situacije iz koje moraš pobjeći, a da ne znaš kamo!
A pretpostavka je kako ovaj dobar primjer može postati formativan za adolescente i odrasle koji trenutno proživljavaju teške političkim situacijama u različitim zemljama. Razvijanje tolerancije i razumijevanja, počevši od vlastitog doma i u neposrednom okruženju, može se i mora naučiti u djetinjstvu. Odgajatelji, roditelji i (vjeroučitelji), odgajatelji u vrtiću, vrlo su važni i odgovorni.
Moramo početi razvijati toleranciju danas kako bismo u tri generacije bili tolerantni i humani – kaže autorica Gruwell u djelu. U njezinom projektu pisci slobode mijenjaju svoju sudbinu sami, u pravilu u izbjeglištvu. Ipak, njihovi su se napori spektakularno isplatili. Svih 150 pisaca slobode završilo je srednju školu, a mnogi su otišli na fakultet.
Erin Gruwell vrlo impresivno i uvjerljivo opisuje da je motivacija djece i mladih moguća čak i protiv vanjskog otpora. Međutim, odgovornost za to ne može se prebaciti na samo nekoliko odvažnih! Sudjelovati moraju svi!
[1] Riječ, posebno izdanje 2021., br 2: http://www.hkz-wi.de/rijec/Dateien/RIJEC%20Izbor_2021_2.pdf
[2] International Day of Peace/ Međunarodni dan mira 21. 08.: https://www.un.org/en/observances/international-day-peace Pregledano: 22. 08 2021.
[3] https://www.wieser-verlag.com/reihe/kroatische-literatur/ Pregledano: 22. 08 2021.
[4] Zlata Filipović, Zlata’s Diary. A Child’s Life In Sarajevo. Intro. By Janine Di Giovanni, Penguin, 1 Jan. 1994.
[5] Francine Prose, A Little Girl’s War: https://www.nytimes.com/1994/03/06/books/a-little-girl-s-war.html predgledano 22. 08. 2021.
[6] Freedom Riders bili su aktivisti za građanska prava koji su se 1961. i narednih godina vozili međudržavnim autobusima u odvojene južne dijelove Sjedinjenih Država kako bi osporili odluku Vrhovnog suda Sjedinjenih Država o rasnoj segregaciji.
[7] Read-a-thon, Okupljanje na literarnoj tribini radi prikupljanja sredstava
[8] Erin Gruwell (edit.), Freedom Writers (Autors), Zlata Filipović (Autor), The Freedom Writers Diary: How a Teacher and 150 Teens Used Writing to Change Themselves and the World Around , TURTLEBACK BOOKS; School & Librar Edition (19. September 1999).